Način, na koji je Sabor završio svoje posljednje redovito zasjedanje i nastavio raditi na izvanrednom, izazivao je nepodijeljeno nezadovoljstvo javnosti. Hrvatska se politička javnost, naime, nije navikla na institut filibusteringa (»lijepljenja za govornicu poput flastera«). To je način opstrukcije rada parlamentarnoga doma koji je u politički život ušao u američkom Kongresu. U njemu je filibustering česta pojava, a primjenjuju se različiti oblici opstrukcije rada doma. Najčešće je držanje beskonačnih i besmislenih govora, koji na plenarnoj sjednici oduzimaju enormno vrijeme. Govornici, kojima Kongresnim poslovnikom nije ograničeno trajanje govora, u svojim »raspravama« čitaju dokumente, koji mogu biti posve nevažni, a ponekad i opsežne dijelove knjiga. Činjenica da trajanje govora nije vremenski ograničeno dovodi do toga da neki govornici govore i po više sati, ponekad i desetak, a rekord u trajanju govora postignut je 1957. kad je neki kongresnik govorio neprestano 24 sata i 19 minuta. Dulje od njega govorio je neki senator u predstavničkom tijelu savezne države Teksas, i to punih 42 sata i 33 minute. Osim besmisleno dugim govorima, rad parlamentarnoga doma moguće je opstruirati i na druge načine. Uobičajeno je podnošenje različitih prijedloga, koji su u bližoj ili posve dalekoj vezi s temom o kojoj se raspravlja. Podnose se i zahtjevi da se o takvim, često nevažnim prijedlozima glasuje pojedinačno, što je također efikasan način trošenja vremena. Ponekad se u raspravi zahtijeva ustanovljavanje kvoruma potrebnoga za odlučivanje, a izlascima pripadnika parlamentarnih frakcija ili skupina povezanih zajedničkim interesom parlamentarne opstrukcije postižu se prekidi rada doma i protok često dragocjena vremena za prihvaćanje nekog zakona.

Filibusteringu najčešće pribjegava kongresna manjina, ali dešavalo se da i pripadnici stranke kojoj je pripadala i predsjednička administracija filibusteringom opstruiraju odluke »svojih«. Dogodilo se to, na primjer, predsjedniku Johnsonu, južnjačkom demokratu, koji je bio izložen opstrukciji 18 udruženih južnjačkih demokratskih senatora, što su 1964. nastojali spriječiti prihvaćanje Zakona o građanskim pravima (Civil Rights Bill) kojim su građanska prava crnih američkih građana izjednačena s bjelačkima. Zbog opstrukcije, rasprava o tom zakonskom prijedlogu pred senatom je trajala od 9. ožujka, pa sve do kraja lipnja. Pravila i procedura prihvaćanja zakona u američkom Kongresu izvor su filibusteringa. Opstrukcijom su, naime, »ubijeni« mnogi zakonski prijedlozi, jer do kraja dvogodišnjega saziva Kongresa, kad ističe rok za prihvaćanje zakonskoga prijedloga, procedura zbog filibusteringa nije mogla biti okončana. Svaki zakonski prijedlog, naime, mora proći tri čitanja. Prvo je »prozivanje« zakona, a nakon toga se on upućuje u parlamentarne odbore. Poslije rasprave u odborima slijedi »drugo čitanje« na plenarnoj sjednici, a potom i »treće čitanje«. Parlamentarna opstrukcija ima isti efekt kao i »džepni veto« predsjednika Republike, koji ima pravo bez očitovanja o zakonu jednostavno ne »promulgirati« ga, dakle, odbiti ga potpisati i tako odložiti njegovo stupanje na snagu. Džepni je veto institut što ga predsjednik Republike primjenjuje u situaciji kad se Kongres našao u vremenskom tjesnacu, na kraju saziva, pa više proceduralno nema vremena reagirati na njegov veto. Zakonski prijedlog »ubijen« parlamentarnom opstrukcijom ili predsjedničkim džepnim vetom mora, da bi stupio na snagu, u novom sazivu Kongresa proći čitavu proceduru triju parlamentarnih čitanja.

Institut filibusteringa ima smisla u političkom sustavu u kome je »patentiran«, jer on dobro organiziranoj opozicijskoj parlamentarnoj frakciji ili manjinskoj interesnoj zastupničkoj skupini omogućuje da utjecaj, što ga ne može ostvariti ondje gdje se zakonski prijedlozi doista oblikuju - u radu kongresnih odbora, iskaže u radu plenarne sjednice kao »veto-snaga«.

Oblikovanje takve veto-snage nagnat će interesnu kongresnu skupinu, kojoj je cilj da neki zakonski prijedlog prođe u roku, da tijekom rasprave u odborima nađe konsenzus s manjinom, uvaži njihove najvažnije primjedbe i da tako otkloni parlamentarnu opstrukciju. U hrvatskom političkom sustavu filibustering nema smisla, a politička javnost, što s nezadovoljstvom promatra način funkcioniranja saborskih plenarnih sjednica, po svemu sudeći, to bolje vidi nego li parlamentarna manjina koja pribjegava takvoj opstrukciji. Prvi je put filibustering ozbiljnije primijenjen u parlamentarnoj krizi 1994. godine, kad je skupina HDZ-ovih zastupnika, kojoj su pripadala oba predsjednika saborskih domova, nezadovoljna politikom svoje tadašnje stranke (prije svega onom prema BiH) napustila HDZ i formirala vlastiti zastupnički klub. Filibusteringom u obliku posve besmislene rasprave o dnevnom redu otežavano je smjenjivanje predsjednika Županijskoga doma, a predsjednik Sabora (današnji Predsjednik Republike) smijenjen je proceduralno neprihvatljivim »saborskim udarom«. Zanimljivo je da su tadašnje »zvijezde« filibusteringa bila dvojica opozicijskih senatora. Jedan je predsjedao Županijskom domu, a drugi se neprestano javljao za raspravu. Obojica su uskoro nakon krize napustila svoju stranku i pristupila tada vladajućem HDZ-u.

Neuspjehu u sprečavanju smjenjivanja saborskoga vodstva uslijedila je opstrukcija bojkotom Sabora. Javnost ni na tu odluku nije gledala s naklonošću, a HDZ je u vrijeme opozicijskoga bojkota rada Sabora, na primjer, izglasao izbor Državnoga sudbenog vijeća, kadroviranoga u Pašalićevoj komisiji, onoga posljedice čijeg rada ni ustavne reforme niti ustrajan rad ministra Ivaniševića nisu sanirali. Javnost u nas pogrešno shvaća načela djelovanja parlamenta. Zato plenarna saborska zasjedanja smatra važnima, a zastupnicima zamjera kad ne sjede u sabornici, iako je jasno da se pravi zastupnički rad odvija u odborima, gdje se pripremaju zakonski projekti, a parlamentarno je zasjedanje samo »predstava« kojom se malo toga stvarno postiže. Vođenje nacionalne politike, međutim, nikako nije predstava za javnost, a opozicionalci to često zaboravljaju. Filibustering, primijenjen u raspravi o povjerenju Vladi i o načinu suradnje s Haaškim kaznenim sudom, nema nikakva smisla. Beskonačnošću rasprave nije se moglo onemogućiti izglasavanje povjerenja Vladi koja još ima gotovo dvotrećinsku parlamentarnu potporu. Besmislenim ponavljanjem rasprava i nepotrebnim replikama i ispravcima »krivih« navoda manjina ne može prisiliti većinu da prihvati njihovu poziciju. Može se jedino izazvati nezadovoljstvo javnosti načinom na koji Sabor troši novac poreznih obveznika, a filibustering samo otežava postizanje eventualnoga konsenzusa. Izvorno, on se i primjenjuje kad takav konsenzus nije postignut. Instituti i političke »tehnike«, koji mogu biti efikasni u jednom političkom sustavu (u kome su »izmišljeni«, u drukčijem su sustavu besmisleni i kontraproduktivni, a vidljivo je da današnja parlamentarna manjina tu lekciju nije naučila iz pogreške prethodne manjine počinjene 1994. godine.