Dani krize koji su potresali Hrvatsku urodili su nadrastanjem dosadašnjih političkih osobina Tomčića, Sanadera i Račana, pretvarajući ih u središnje osobe aktualnog političkog trenutka. Zlatko Tomčić, kojemu se priznavala racionalnost, a osporavala čvrstoća, u Hrvatskom je saboru pokazao da i u teškim situacijama umije sačuvati trezvenost i osjećaj za fair play, ostajući nepokolebljiv u potpori opcije za koju vjeruje da najbolje služi Hrvatskoj.

Veliki obrat načinio je i lider HDZ-a Ivo Sanader jer je svojim mobilizatorskim filipikama protiv Vladina fatalizma u suradnji s Haagom umnogome unaprijedio parlamentarni diskurs ove stranke koji je dosad varirao od Pašalićeve erističke vrtnje u krug do samoubitačnih Šeksovih sarkazama. Ali najveći je preskok samoga sebe napravio Ivica Račan budući da je u jednom obećavajućem času podsjetio na Harryja Trumana kojega se držalo mlakonjom i blijedim nasljednikom velikog Roosevelta. Truman je, kada je to trebalo, povukao takve poteze (upotreba atomske bombe, Marshallov plan, NATO) koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća.

Svojom dosadašnjom neodlučnošću Račan je štetio i sebi i svojoj stranci jer se u javnosti zdesna konstruirao dojam o tome da je na vlasti jedino SDP, a onda i Vladi i Hrvatskoj. Račaneskni ritual sazivanja saborske sjednice o povjerenju Vladi nije dao slutiti da će se raditi o politici kao igri ranjivosti. Vjerovalo se da će se završiti na klasičnom prepucavanju između nacionalista i nenacionalista. Međutim, moralo se odlučivati sasvim konkretno: ili Vlada ili Budiša. Donedavni je vođa liberala sve karte stavio na prošlost, računajući kao i neki na desnici da se u slučaju suradnje s Haagom radi o ponavljanju 1971., i vjerojatno iz ruku ispustio svoju političku budućnost.

Račanu je leđa čuvao tvrdi antikomunist, liberal Goran Granić koji je smogao snage da stavove DC-a, čiji je predsjednik njegov brat Mate Granić, nazove licemjernima. Odluka da se i nakon ostavke Budiše i stava HSLS-a o potpori Vladi ide na saborsku provjeru povjerenja u nju, bio je signal da je u vrhovima Vlade sazrela svijest o tome da se mora ići u sukob s Budišom i onima koji u HSLS-u liberalizam shvaćaju samo kao retorički strah od neokomunizma, a stvarno se priklanjaju neonacionalizmu.

Račan je mirnom diplomacijom mjesecima gradio svoju poziciju u Vladi i tek kada je bio siguran u njezino jedinstvo, išao je na provjeru njezina legitimiteta u Hrvatski sabor. Zahvaljujući tome smogao je i snage da kaže kako će se legalnim sredstvima suprotstaviti balvanskom mentalitetu i nasilnoj čondićizaciji hrvatskoga društva. Nakon saborske potvrde tog jedinstva Vlade i eliminiranjem Budiše kao permanentno neshvatljivog faktora njezine destabilizacije, Račan je dobio šansu da nastavi svoju šok političku karijeru: making decisions!

Međutim, za to će mu biti potrebna još jedna kvalitativna promjena njegova dotrajalog političkog karaktera, trebat će se naučiti i brzo donositi odluke, a ne odgađati ih do jeseni. A i mnogo će veći učinak na ubrzanje provođenja obećanih reformi imati njegovo lupanje po "enteru" i kompjutoru nego po stolu. Jer ako nastavi s dojučerašnjim tempom kolebljivosti — i sam će postati izvorištem nove proturječnosti ove Vlade.