Na najvišem mjestu u hrvatskom Saboru posljednjih se dana jako trude opravdati komplimente koje je, Hrvatima nedavno uputila Mirjana Marković. Debelo uzrujana činjenicom da je Slobodan Milošević dosta glatko izručen Haagu, njegova je gospođa "izdajničkim Srbima” za primjer istakla Hrvatsku, koja se, kako je rekla, zbog generala Gotovine sva digla na noge. Zaista, Hrvatska upravo odlučuje o tome hoće li, kako je to formulirao Damir Kajin, ići ispod standarda Jugoslavije, koja je svoga donedavnog apsolutnog gospodara života i smrti predala haškoj ruci pravde.

Aktualna je vlast na haške izazove jednako nespremna, kao i na početku svog mandata. Poštedu od 500 dana, koju joj je tužiteljica Carla del Ponte faktički darovala, nije ozbiljno iskoristila. Teškom je mukom započet proces protiv generala Norca i gospićke skupine. Druge poznate slučajeve zločina hrvatsko pravosuđe još nije otvorilo. A otpočetka se znalo da će, što ne uradi Hrvatska, procesuirat Haški sud.

Premijer se nedavno požalio da je bivša vlast uništila dokaze i da Haag raspolaže materijalima koji u Hrvatskoj više ne postoje. To je vjerojatno točno, ali je također nesporno da je u odnosu spram Domovinskog rata današnja vladajuća garnitura preuzela retoriku svojih prethodnika. U tvrdnju da je Hrvatska vodila samo pravedan i obrambeni, “sveti rat”, nije dopuštala sumnjati. Račanova vlast i danas ponavlja tezu o totalnoj nevinosti generala protiv kojih su podignute optužnice. Uvjeravanja o njihovoj nedužnosti i istodobno donošenje odluke o izručenju samo potpiruju zaključke da se Vlada drži nelogično i neprincipijelno.

Za razliku od vlasti, desničarske su, antihaške snage proteklo vrijeme dobro iskoristile. Svoje su poljuljane redove konsolidirale, a i socljalne im prilike idu naruku. Za razliku od Srbije, koja je izručenjem Miloševića, kako je rekao Žarko Korać, presjekla organiziranje političkog kontra-udara, Hrvatska je svojoj nacionalističkoj desnici dala priliku da se ponovo postroji.

Posttuđmanovska, navodno reformistička vlast propustila je priliku da se obračuna s tuđmanizmom. S haškim optužnicama došao je ne samo trenutak istine, nego i trenutak plaćanja tog računa. Na žalost, smrću Franje Tuđmana dokinuta je mogućnost da na hrvatskoj, kao i na srpskoj strani, za zločine odgovaraju njihovi politički projektanti. Vrhovni je zapovjednik mrtav, pa je zapovjedna odgovornost adresirana na njegove generale koji su bili samo izvršitelji. U tom pogledu haške optužnice pristigle u Zagreb zaista se mogu činiti u neku ruku nepravednim.