Vjesnik: 18

Vjesnik: 18. 07. 2001.

Bogate zemlje ne čuju vlastitu poruku

Agenda za skup G-7 u Genovi /Gospodarski odnosi Sjevera i Juga, otvaranje tržišta bogatih nerazvijenima i zemljama u razvoju, te demokratizacija globalnih institucija od MMF-a i Svjetske banke do multinacionalnih kompanija golemi su izazovi s kojima će se najrazvijeniji morati uhvatiti ukoštac jer će ta pitanja odrediti budućnost svjetske ekonomije

JOSEPH STIGLITZ

Ovoga mjeseca čelnici sedam najrazvijenijih država svijeta (G-7) sastat će se u Genovi, a glavna tema skupa bit će usporavanje globalne ekonomije. G-7 će vjerojatno pohvaliti američke Federalne rezerve za poduzimanje odlučnih mjera u borbi protiv usporavanja rasta svjetskog gospodarstva, ali će izbjeći spomenuti njihovu odgovornost za taj negativan zaokret, niti će stati na žulj Europskoj središnjoj banci. Japan će u Genovi ponoviti svoju spremnost za strukturne reforme i, premda će ovaj put preuzimanje tih obveza biti vjerodostojnije nego prije, svi će lideri prijeći preko činjenice da kratkoročno posljedice tih reformi, osobito ako se provedu brzo i bezobzirno, mogu biti negativne.

Kratkoročne brige, međutim, ne bi smjele odvratiti pozornost G-7 s dugoročnih problema. Najvažniji od njih je koordiniranje gospodarskih politika između Sjevera i Juga, jer se na tom pitanju svijet ne suočava samo s prolaznim usporavanjem nego s dugotrajnom krizom.

Prije pobrojavanja što skup u Genovi treba učiniti, dopustite mi da pohvalim otpis dugova siromašnim zemljama na lanjskom sastanku na vrhu G-7. Dugovi su oprošteni za više od 20 zemalja. Godinama sam promatrao MMF kako zavlači s opraštanjem dugova jer su malobrojne države uspjele prevladati sve zapreke koje je MMF postavio. Prošlogodišnji će čin značajno utjecati na živote milijuna ljudi.

No ta zadaća nije dovršena. Još mnogim državama treba oprostiti dugove, a bez stalna pritiska najbogatijih zemalja svijeta iste zapreke bi se mogle ponovno pojaviti. Jednako su važne i zemlje koje zaslužuju da im se dugovi oproste, ali ne udovoljavaju uvjetima koji se za to traže. Treba li Indoneziji, na primjer, otpisati dugove ako njeni prihodi i dalje nastave padati?

Za situaciju u Indoneziji dio krivnje posve sigurno snosi i MMF. Upravo je politika MMF-a gurnula tu zemlju u depresiju. Promašeni pokušaj restrukturiranja financijskog sustava rezultirao je navalom na banke; smanjivanje dotacija za poljoprivredu dovelo je do nereda, a liberalizacija tržišta kapitala izvrgnula je zemlju hirovitostima kratkoročna kapitala.

Postoji mnogo primjera gdje su i uzimatelj kredita i kreditor jednako krivi: tko, na primjer, treba snositi gubitke nastale napuštanjem vodovodnog projekta nakon što je otkriveno da će ugroziti rijetku vrstu žaba? Treba li te račune pokriti siromašna zemlja koja je uzela kredit ili kreditor koji nije proveo ispitivanje utjecaja na okoliš?

Formuliranje čvrste politike opraštanja dugova zasigurno neće biti lako, no G-7 ne može se zaustaviti na prošlogodišnjim lovorikama.

Drugo, sustav globalne trgovine je u krizi. Slobodna se trgovina posvuda propovijeda kao evanđelje, no čini se da bogate zemlje ne čuju vlastitu poruku: njihova tržišta ostaju zatvorena za proizvode mnogih država u razvoju; uvelike subvencioniraju poljoprivredu onemogućavajući tako države u razvoju da se s njima natječu na tržištu. Činite kako govorimo, a ne kako radimo; to je, čini se, poruka G-7.

Štoviše, posebni ekonomski interesi imaju najvišu prednost, stavljajući u drugi plan osjetljivu ravnotežu koja je glavno obilježje ekonomske i socijalne politike uspješnih demokracija. Sastanak u Urugvaju 1994., na primjer, uspostavio je režim intelektualnog vlasništva koji interese proizvođača pretpostavlja interesima korisnika - uključujući i one koji žive u zemljama u razvoju. Farmaceutska industrija inzistirala je na svojim »pravima« čak ako to znači propast za siromašne žrtve side. Na posljetku je u ovom pitanju pobijedilo globalno civilno društvo, ali je režim intelektualnog vlasništva ostao nepromijenjen.

Na vidiku su i druge bitke.

Neki novi sporazumi o trgovini i ulaganju o kojima se trenutačno raspravlja, predlažu da se ode korak dalje, dopuštajući da se domaći zakoni - bez obzira na njihove prednosti - ostave po strani kako bi se omogućio nesmetan međunarodni protok roba i usluga. Pod takvim režimom, čije se naznake već ocrtavaju, pokušaji da zaštitimo svoju djecu od duhana, čak i blagim mjerama kao što je ograničavanje reklamiranja duhanskih proizvoda, mogu biti spriječeni!

Trgovina može biti snažan poticaj za gospodarski rast, a gospodarski rast je nužan u postkomunističkim državama i zemljama u razvoju. No ironično je da dok G-7 trgovinsku agendu u nekim dimenzijama gura predaleko, u drugima to nije učinio dovoljno. Evo što bogate zemlje mogu učiniti odmah: otvoriti svoja tržišta, odmah i bez zadrške, svim robama i uslugama (osim oružja) iz najsiromašnijih država svijeta.

Naravno, ako do toga dođe bit će i nekih inicijalnih troškova, ali s obzirom na snagu najbogatijih svjetskih ekonomija, lako će se prilagoditi. Na duže staze, države skupine G-7 će profitirati i otkloniti optužbe za licemjerje koje im upućuju zemlje u razvoju.

Nažalost, u multilateralnim ekonomskim institucijama neki su glasovi jači od drugih. Stoga se treba uhvatiti ukoštac i s trećim problemom: demokratiziranjem MMF-a i Svjetske banke. Posebni interesi i interesi bogatih država su predominantni. Kada se unutar skupine G-7 raspravlja o gospodarskim pitanjima, ne govore samo ministri financija i guverneri središnjih banaka, nego se čuju stajališta i sindikata, trgovine i potrošača. Jednako tako, multilateralne ekonomske organizacije moraju uključiti sve zainteresirane strane.

Većina lidera sedam najrazvijenijih država na domaćem terenu pokušava pronaći srednji put između utjecaja države i ekonomskog laissez fairea. Iako tržište ima središnju ulogu, u takvim je državama važan prostor ostavljen vladi.

Nažalost, multilateralne ekonomske organizacije često se udaljavaju od demokratskih načela - u dodjeljivanju prava glasa i predstavljanju, u netransparentnosti koja obavija velik dio njihovih aktivnosti. Pa ipak, unatoč tome, oni se slobodno miješaju u demokratske procese u zemljama kojima navodno pokušavaju pomoći.

Izazovi su golemi. Neki od čelnika G-7 ove će reforme smatrati prebolnima. No svi možemo mnogo izgubiti ako se oni ne pozabave tim pitanjima, jer su to problemi koji će odrediti budućnost globalne ekonomije.

Autor je profesor ekonomije na Stanfordu, bivši predsjedavajući Vijeća gospodarskih savjetnika predsjednika Billa Clintona i stariji potpredsjednik Svjetske banke.