Haaški sud, najaktualnija tema naše političke stvarnosti, premda ne i s pravom, neprijeporno je političko sudište, ponajprije zbog toga jer je i osnovan za suđenje zločinima počinjenim u ratu, a rat je, kao što je znano, politička kategorija prema definiciji. Od tih zaključaka bi stoga, držim, trebalo poći prilikom prosudbe ovog suda. Sukladno tomu, sve manevre tog suda, ali i protumanevre njegovih oponenata, trebalo bi staviti u kontekst političke borbe i interesa najširih razmjera kako bi se otklonile zapreke relativizacijskih kriterija u mogućim prosudbama.

Danas se, valja odmah ustvrditi, u kontekstu deklarirane politike međunarodne zajednice, postupci suda u Haagu u odnosu na poziciju Vlade predsjednika Ivice Račana, poimaju u potpunosti netransparentno. Naime, Vlada koja je pobrala sve pohvale te zajednice zbog demokratizacije društva, otvaranja prema svijetu, kooperativnosti u odnosima sa susjedima, poglavito agresorima na vlastiti prostor, i suradnje sa samim sudom, u trenutku njezinih najvećih iskušenja na unutarnjem planu generiranih gospodarskim problemima, dobiva snažan destabilizirajući udar koji je očito sinkroniziran, kako to uostalom potvrđuju organizirani inozemni i tuzemni analitičari kaosa. Upravo zbog toga pred aktualnom vladom, ali i cijelim hrvatskim društvom i državom, otvara se sljedeće krucijalno pitanje: zašto je baš sada izvršen udar Haaškog suda? Špekulacije i prosudbe mogu biti različite, stoga jednu od mogućih (vlastitu) iznosim u nastavku.

Prostor bivše Jugoslavije, uz obuhvat Albanije, raspao se na samostalne države i poludržave u redefiniranju, uz to ratom pogođen, silno je osiromašio. Velike patnje i ratni sukobi najavili su spor put stabilizacije ovih prostora koji geopolitički i povijesno predstavljaju razdjelnicu svjetova. Nastavak siromaštva neprijeporno produbljuje karakter te razdjelnice, što znači kako neovisno o aspiracijama i političkim interesima takav prostor predstavlja potencijalnu zonu sukoba i napetosti u široj regiji, za što nitko nije zainteresiran. Moguće je ustvrditi kako uz manje iznimke tek postoji opći konsenzus o stabilnosti Jugoistočne Europe i Balkana. Postavljanjem tih zaključaka u kontekst događaja izazvanih potezima prema Hrvatskoj, aktualizira se paradoks udara haaškog sudišta na Hrvatsku i njezinu aktualnu vlast.

Pogled, pak, na međunarodno usklađenu strategiju i periodiku obveza prema institucijama međunarodne zajednice, otkriva kako je Hrvatska sve opcije prihvatila, osim onih što se odnose na oblike carinske unije za zemlje bivše Jugoslavije (bez Slovenije) i dijela Balkana. Poznato je, Hrvatska je prihvatila suradnju i uspostavu trgovinskih odnosa s tim zemljama, ali ne i zajedničke institucijske forme (zajednički interesi da, zajednička sudbina ne, kako je izjavio Račan).

Prvog, prema kojem se upravo jedinstvenim pristupom razbija povijesni arhetip Istoka i Zapada, a njegovim se prevladavanjem jamči daljnji prodor NATO-a prema Istoku s Turskom kao dosegnutom granicom u doglednoj budućnosti. Ovaj zaključak poduprt je implicite lošim iskustvom, budući da se pokazalo kako je razvojem događaja pojedinačni pristup zemljama jugoistočne Europe i Balkana, pretvorio intervenciju međunarodne zajednice u uspostavu pojedinačnih protektorata. U prvom se redu to odnosi na protektorat u Bosni i Hercegovini, pa onda Albaniji, Kosovu, a sada već i Makedoniji, i sasvim moguće u Srbiji, Crnoj Gori i Vojvodini. Stvaranje niza odvojenih protektorata, sam projekt Jugoistočne Europe i Balkana, postaje neizmjerno skup, razvojno neperspektivan, te politički i vojno u potpunosti nestabilan; i drugog zaključka prema kojem samo jedinstveni gospodarski prostor razvija jedinstveno tržište, što omogućuje usklađeni razvoj i jamči ulagačima njihove investicije i akvizicije. Kod ovoga se ne respektira europsko pravilo o dosegnutoj razini razvoja kao uvjetu općeg napretka koje inače vrijedi za integraciju u EU, već se svi sudionici tržišta dovode u uvjete dogovaranja, dakle implicira se pravilo programiranog razvoja u okviru zadanoga gospodarskog entiteta.

Valja kazati kako takve ciljeve međunarodne zajednice Hrvatska ne prihvaća, pa otuda i pritisci okrenuti prema njoj. Opisane okolnosti i suprotnosti ciljnih opcija traže brze, odlučne i strategijski izbalansirane odgovore s naše strane. Naime, očito je kako stvaranjem jedinstvenoga gospodarskog prostora, poglavito carinske unije, bivaju uspostavljene razmjenske kvote zemalja regije prema EU-u, što zemlje članice dovodi do dogovora o uvjetima izvoza i uvoza, kriterijalnom sustavu globalne ekonomije i naravno kao posljedica tomu temeljnih instrumenata gospodarske politike. Logikom jedinstvenog tržišta dolazi se do pune mobilnosti radne snage, dakle izjednačavanja nadnica i slobodnog investiranja i gibanja ljudi i kapitala. Hrvatska je svu tu političku i društvenu metodiku već doživjela u socijalizmu i federalnoj Jugoslaviji pa ostaje stoga pitanje: koliko se nove generacije žele uključiti u jednaku takvu avanturu ili pak izazov, odnosno što s druge strane znači izdvojena gospodarska solucija kao tomu suprotna opcija?