Hrvatska diplomacija, odnosno oni koji u ime aktualne administracije artikuliraju vanjsku politiku zemlje, ovih su dana bili najprije izvrgnuti implicitnim, a kako je vrijeme prolazilo sve eksplicitnijim optužbama parlamentarne manjine da su se pokazali nesposobnima u areni vanjske politike advocirati ono što ona smatra nacionalnim interesom. Kad je tadašnji ministar Šušak bio pred Haaškim kaznenim sudom izvrgnut subpoeni, obvezi da pod prijetnjom kazne Sudu dostavi dokumente koji bi i njega osobno i hrvatsku državu mogli teretiti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ondašnja se diplomatska elita »rastrčala svijetom« i doista je uspjela naći zagovornike njihove pozicije. Do dokaza, koje je sud htio dobiti, u kasnijem se postupku došlo drugim putem i oni su upotrijebljeni kao argumenti za osudu Tihomira Blaškića, onoga bivšeg oficira JNA koji je jugovojsku napustio nakon agresije na Sloveniju, za vrijeme rata u Hrvatskoj živio životom emigranta u Beču, a u HVO se uključio u vrijeme kad se Bobanova paradržava u Bosni zaratila s Bošnjacima. Braneći se od subpoene, predstavnici tadašnje vlasti branili su se od proširenja optužnice i od pravila Haaškoga suda da onaj tko se pred tim sudom pojavi kao svjedok, tijekom postupka može »promijeniti status« i postati optuženikom.

Za razliku od prethodne vlasti, koja je u diplomatskim kontaktima branila svoje vitalne interese, današnju administraciju ne sačinjavaju ljudi koji bi sami mogli postati zanimljivima Haaškom kaznenom sudu. Dapače, odreda je riječ o političarima koji su kao opozicionalci u vrijeme rata činili sve kako bi međunarodnim kontaktima upozorili na zločine što se čine prema Hrvatskoj i njenu stanovništvu, a javnim su utjecajem i u tadašnjoj Gregurićevoj Vladi nacionalnoga jedinstva i u javnim nastupima pokušavali ublažavati nacionalnu isključivost i ideju o tome kako Srbi (posebno oni koji su hrvatski državljani) snose kolektivnu krivnju za zločine nad hrvatskim građanima. Upravo su se takvom ulogom naročito isticali neki od demokratskih političara, prije svih Budiša i Tomac, koji su danas najneskloniji bespogovornoj suradnji s Haagom. Kad je režim izigrao savezništvo s Bošnjacima i počeo agresiju na BiH, demokratska opozicija oštro se suprotstavljala Tuđmanu.

U otporu takvoj politici naročito mjesto u javnosti imao je HSLS, tada najsnažnija opozicijska stranka, a Mesić i Budiša prema javnomnijenjskim su istraživanjima u to vrijeme popularnošću nadmašivali tadašnjega predsjednika Tuđmana, glavnog kreatora te politike. Aktualna administracija, dakle, u odnosu s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju ne ostvaruje svoje interese, nego štiti one nacionalne. Nacionalni interes, naravno, nije zaštita od kaznenoga progona onih koji su sudjelovali u činjenju ratnih zločina i kršenju međunarodnoga humanitarnog prava ili zapovijedali takve postupke.

Veze među onima koji su povrijedili humanitarno pravo ili zapovjedili takve postupke i političkih organizacija (stranke i »nevladinih« organizacija formiranih radi stvaranja slike o potpori sustavu vlasti) za administraciju bi trebale biti irelevantne. Po tome se sadašnja administracija razlikuje od prethodne vlasti, koja svojim insistiranjem na opstrukciji mehanizama Suda otkriva interesnu povezanost s osnovano sumnjivima za činjenje ratnih zločina. Međunarodni kazneni sud u Haagu formiran je na osnovi Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 827, prihvaćene 25. svibnja 1993. godine, a njegov je rad definiran Statutom. Statut osigurava financiranje tog suda iz proračuna UN-a, a predsjednik Suda obvezan je godišnje o svom radu izvješćivati i Vijeće sigurnosti i Glavnu skupštinu. Hrvatska je već svojim članstvom u UN-u obvezana na suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, a time što je 1996. godine prihvaćen (dvotrećinskom parlamentarnom većinom) Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s ovim sudom, čiji prvi članak kao podlogu Ustavnom zakonu definira i Rezoluciju Vijeća sigurnosti br. 827. i Statut Međunarodnoga kaznenog suda, on je de facto postao dijelom domaćega pozitivnog prava. Hrvatska je mogla pokušati utjecati na Statut Međunarodnoga kaznenog suda dok je on bio prihvaćan, ali je tada, zbog bosanskih avantura što su imale za posljedicu objektivno »izjednačavanje žrtve i agresora«, Hrvatska i onako bila na rubu međunarodnih sankcija.

Pošto je Statut Suda stupio na snagu, više ga nije moguće samo tako mijenjati, a pogotovu ne zato da bi se izbjeglo izručiti optužene protiv kojih je Sud već potvrdio optužnice. Kad je riječ o dvojici koja su se sada našla pod udarom optužbe, više nema smisla ni rasprava o »zapovjednoj odgovornosti«, definiranoj prvim i trećim stavkom 7. članka Haaškoga statuta, niti o tome mora li domaće pravosuđe bez rasprave o meritumu optužnice izručiti optuženike Međunarodnom sudu.

Mijenjanje domaćeg zakonodavstva, dakle, Ustavnoga zakona, čak kad bi se za takav čin uspjela skupiti dvotrećinska većina zastupnika, nedopustivo je. Iako je Sabor donio neki zakon, čim je ovaj na snazi, on obvezuje i zakonodavca. Dakle, ni sa stajališta načela vladavine prava ne dolazi u obzir bilo kakvo mijenjanje Ustavnoga zakona da bi se izbjeglo izručenje. Još je manje vjerojatno da bi se za suprotstavljanje Sudu moglo naći »međunarodne pokrovitelje«, koji bi Hrvatsku zaštitili od posljedica nesuradnje. Bilo kakvo mijenjanje Statuta Međunarodnoga suda moralo bi se provesti uspostavljanjem konsenzusa među svim članicama Vijeća sigurnosti, a prije svega uz potporu velikih sila koje su njegove stalne članice. Suradnjom sa Sudom premijer Račan, njegov zamjenik i »oficir za vezu« Goran Granić i ministar Stjepan Ivanišević postigli su dogovor s tužiteljicom Del Ponte da neće pribjegavati samo upotrebi trećeg stavka članka 7. Statuta, koji govori o »objektivnoj odgovornosti«, dakle, da će zapovjednik biti procesuiran za djela »počinjena od strane podređenoga, ... ako je znao ili imao razloga znati da će podređeni počiniti takvo djelo ili da ga je počinio, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere za sprečavanje takva djela ili kažnjavanje počinitelja«.

Dogovorom naših pregovarača s gospođom Del Ponte osigurano je da će ta objektivna zapovjedna odgovornost biti samo »dodatak« kad se može dokazati i ona iz prvoga stavka 7. članka, dakle, da je netko »poticao, naredio ili počinio ili na drugi način sudjelovao u planiranju, pripremi ili počinjenju« djela protiv humanitarnog prava. Tim se dogovorom dostatno štite nacionalni interesi i sprečava »politizacija« suđenja, a jedino što država, odnosno njena administracija, u daljnjem postupku može utjecaj je »umješača« u procesu. Međutim, uvjerljivost u toj ulozi ne može biti razmjerna glasnoći nacionalradikalske retorike, nego ovisi o dokazima da su akcije administracije motivirane načelima vladavine prava i međunarodnog poretka. Uspješnost u zaštiti nacionalnih (državnih) interesa razmjerna je kooperativnosti, a ne opstrukciji suradnje sa Sudom. Toga je čini se potpuno svjestan i ministar vanjskih poslova Picula koji je, držanjem u Saboru i odlaskom na »rutinski« multilateralni skup u Ženevu, pokazao distancu prema poticajima za »diplomatske inicijative« slične onima iz vremena »slavne izolacije«.

Davor Gjenero