Svi oni koji su istinski zainteresirani za dobro hrvatskoga naroda i države Hrvatske zapazili su u najnovijim zbivanjima na hrvatskoj političkoj sceni brojne razloge za istinsku zabrinutost za Hrvatsku, za njezinu budućnost i za dobro hrvatskoga naroda. Još jednom se očitovalo da je država Hrvatska sa svim svojim građanima, može se čak tvrdo reći, obezglavljena jer je prepuštena garnituri političara, bez razlike bili oni pozicijski ili opozicijski, koji se pokazuju nesposobni, nedorasli i neodgovorni da bi riješili stvarne probleme s kojima se susreće sadašnja Hrvatska. Pokazuje se sve očitijim da je bilo lakše, premda ne bez umješnosti, postići da hrvatski narod nakon dugih stoljeća ostvari samostalnu i međunarodno priznatu državu, nego što je postići da hrvatska država bude u punom smislu demokratska, socijalna, solidarna, gospodarski stabilna i prosperitetna, a u međunarodnoj zajednici afirmirana kao suverena i konstruktivna članica. Kad je Hrvatska doživjela međunarodno priznaje i puno članstvo u Organizaciji ujedinjenih naroda (bez obzira na to što je i tada to priznanje od nekih velikih sila bilo s određenim rezervama i nesigurnostima), pokazalo se da u međunarodnoj zajednici ima dobrohotnih partnera i u stanovitom smislu saveznika. Bilo je to doba kad je i unutar Hrvatske postojao konsenzus kojega je bila izraz Vlada nacionalnog jedinstva. Bili su to zdravi temelji za prosperitetnu i demokratsku Hrvatsku, ali političari su ubrzo iznevjerili te temelje te su pogrešnom politikom prema Bosni i Hercegovini izigrali kredibilitet Hrvatske u međunarodnoj zajednici, a privatizacijom po modelu nekoliko stotina bogatih obitelji te političkom bahatošću razorili jedinstvo nacionalnoga političkog bića, ne omogućivši ni jedinstvenost u bitnim postavkama hrvatskoga nacionalnog interesa uz koje bi onda - kao u svakom normalnom društvu - postojale legitimne razlike različitih političkih opcija. Upravo političari unijeli su razdor u hrvatsko političke biće radikalizirajući legitimne razlike često čak do neprijateljstva. Pokazali su na taj način naši političari, bez obzira na politički predznak, ozbiljnu infekciju boljševizmom koji sve vidi crno ili bijelo, te su takav pogled proširili u najšire redove hrvatskoga društva koje se, umjesto da se oslobodilo od naslijeđenog boljševičkog crno-bijelog mentaliteta, još više njime inficiralo i u njemu utvrdilo. Sva kasnija nastojanja - izuzme li se oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija, oko čega je postojao opći nacionalni konsenzus i liječenja ratnih rana - bivše i sadašnje vlasti, ukoliko su bila usmjerena na promicanje boljitka i prosperiteta hrvatskog naroda i države Hrvatske, na stanovit je način više ili manje uspješno ili neuspješno liječenje tih teških promašaja. No život je nosio svoje, (ne)ovisno o političarima, te je Hrvatska prošle, 2000. godine, kako je objavio predstavnik Državnoga zavoda za statistiku, zabilježila minus od 6.500 stanovnika u prirodnom prirastu, što znači da je 2000. bilo najmanje rođenih u Hrvatskoj u posljednjih 200 godina; bez posla je ostalo više od 20 posto radno sposobnog stanovništva, brojni su otišli u prijevremene i krajnje mizerne mirovine, više od 100.000 najsposobnijih mladih kadrova napustilo je Hrvatsku, sve je više siromašnih iz redova nekoć srednjega sloja... Koliku su (ne)brigu političari pokazali za maloga čovjeka, najbolje se vidi po prebolnim iskustvima prognanika i izbjeglica od kojih nekima danas dolaze sudske presude da moraju platiti u ratu odbjeglim srpskim vlasnicima odštetu što su stanovali u njihovim kućama kad su ostali bez ikakva krova nad glavom i bez ikakva imetka...

Tragično je da se u 13-satnoj raspravi o povjerenju Vladi u Hrvatskom saboru o tim problemima tek marginalno i neznatno moglo nešto čuti, a istupi, replike, ispravci i ispravci ispravaka u nekoliko krugova satima su se bavili politikom, da ne kažemo politikantstvom, nadmudrivanjem i slično. Tragično je što je glasovanje o povjerenju Vladi u Hrvatskom saboru izazvano isključivo političkim pitanjem, tragično je što je Vlada upravo tako namjestila provjeru svoje potpore u Saboru, tragično je što je oporba to na neki način inicirala, a onda i nasjela Vladi te prihvatila da samo politika, a ne krucijalni životni problemi hrvatskoga čovjeka, bude u središtu pozornosti rasprave o povjerenju Vladi. Hrvatska još jednom postaje talac vlastitih političara koji se pokazuju kao vrsni majstori opće politizacije, a istodobno premalo odgovorni prema sudbinskim pitanjima hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana.

U takvim okolnostima hrvatskim biskupima okupljenim u petak 13. srpnja na sjednici Stalnoga vijeća HBK, najužem i najvažnijem tijelu hrvatskoga episkopata izuzevši plenarni sabor, i nije preostalo drugo nego još jednom, po tko zna koji put, poručiti: “Dugo očekivana i uz tolike žrtve, u nametnutom nam ratu, stečena samostalna hrvatska država treba biti pogodan okvir za dobro svih njezinih građana. U ovom teškom i osjetljivom času za Hrvatsku potrebno je postići konsenzus o svim bitnim pitanjima našega naroda i budućnosti hrvatske države. Stoga apeliramo na Hrvatski sabor, Vladu kao i na sve političke stranke da hrvatski narod sačuvaju od loma unutar nacionalnoga bića i sačuvaju građanski mir i slogu da se ne ponovi prošlost. Potrebna je mudrost i ustrajnost u demokratskom izgrađivanju društva poštujući načela koja štite i unapređuju opće dobro.”

I biskupi su pokazali svoju zabrinutost za Hrvatsku posebno pozivajući “sve vjernike na molitvu za domovinu, a one pak koji nose odgovornost za sudbinu naroda u ovom trenutku da na prvo mjesto stave opće dobro naroda i države iznad pojedinačnih, stranačkih i grupnih interesa”. Političari moraju služiti hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima, a ne sve činiti da Hrvatska i hrvatski građani budu taoci njihovih politizacija i politikantstava.