Za iznurujuće trodnevne rasprave o kompleksu haških tema u gornjogradskoj se sabornici mnogo govorilo o herojima hrvatske borbe za nezavisnost, o vitezovima obrane, dignitetu generala, čestitosti i plemenitosti hrvatskih branitelja. Citirali su se stihovi o slobodi, čitala pisma ispisana dječjom rukom, po metodi recikliranoj iz Miloševićeve antibirokratske revolucije.

O zločinima ni riječi. Osim što je Vesna Pusić spomenula da su se preveliki zločini dogodili a da bi Hrvatska s takvim teretom na savjesti mogla mirno živjeti. Netko je ipak popalio onih dvadesetak tisuća srpskih kuća po Hrvatskoj, netko je pobio civile, izmasakrirao starice, zaklao starce, netko je njihova tijela pokušao zapaliti da ukloni tragove, netko bi morao odgovarati za nestanak ranjenika iz kninske bolnice. O svemu tome Hrvatska šuti i danas, kao što je šutjela i proteklih godina. Šute oni koji se zovu političkom elitom, ljudi koji su izabrani da vode zemlju i donose mudre odluke.

U tom pogledu nema velike razlike između pozicije i opozicije. Jedni i drugi tvrde da su optužbe protiv hrvatskih generala neutemeljene a odnos Haškog suda prema Hrvatskoj nepravedan. Najveća je razlika među njima u tome da pozicija smatra kako se optužnice mogu mijenjati samo u suradnji s Haagom, a opozicija traži da se po osporenim optužnicama uopće ne postupa.

Vlada je i svoju odluku da udovolji haškim zahtjevima obrazlagala dokazujući da to ne znači slaganje s optužbama nego da se bez kooperativnosti s međunarodnom zajednicom neće moći braniti “hrvatska istina”. Upitan zašto sadašnja vlast, dok je bila u opoziciji, nije smogla hrabrosti i hrvatsku javnost glasno i jasno suočila s istinom o “ubojstvima srpskih staraca nakon Oluje”, Ivica Račan u jednom intervjuu odgovara kako je, eto, on jednom prilikom zaprijetio MUP-u da će govoriti o zločinu u Varivodama ako oni o tome ne izvijeste. MUP ovci su se valjda prepali i javnosti proslijedili informaciju, pa se tako Račan više nije morao petljati.

Jednako je bizarna argumentacija koju su ovih dana koristili pripadnici bivše vlasti. Inače ljuti protivnici posegnuli su za identičnim tezama. Tako je Ivić Pašalić, pledirajući da se odbace optužnice u kojima se, po njemu, Domovinski rat tretira kao etničko čišćenje, ustvrdio kako bi u suprotnom Hrvatima bila zatvorena vrata međunarodne zajednice. “Genocidni narodi ne mogu u Evropu”, rekao je. Mate Granić također je tražio odbacivanje kvalifikacija iz optužnica, tvrdeći da s takvom hipotekom Hrvatska nigdje nije dospjela. Ilustrirajući ozbiljnost situacije, podsjetio je kako je svojedobno, kao ino-ministar, morao voditi tešku borbu protiv uvjerenja da je Hrvatska sklona ustašluku.

Zanimljivo je kako su i Granić i Pašalić, ujedinjeni strahom za vlastiti dignitet pa možda i nešto više, zaboravili nekoliko osnovnih činjenica. Prvo, Hrvatska se sumnjičila za ustašluk ne zbog davno pokopanog naslijeđa, nego zato jer je Tuđmanova vlast počela vaditi i glancati ustaške kosture iz ormara. Drugo, za zločine počinjene u Domovinskom ratu mogu se teretiti pojedinci i vlast pod čijim su se skutima oni dogodili, nitko ne krivi hrvatski narod kao kolektivitet. Treće, Nijemci su izvršili možda i najteže zločine u povijesti svijeta, pa su ipak danas jedan od stupova moderne Evrope. U Evropu ne mogu narodi koji se nisu spremni suočiti sa svojom prošlošću. U tom pogledu Hrvatska svoj ispit još nije spremna polagati.