ZAGREB, 18. srpnja – Sudimo li prema knjizi »Ratnik – pustolov i general« Nenada Ivankovića, koju je nedavno objavio Honos, umirovljeni general Ante Gotovina čitavog je života nestajao. Prvo je 1971. godine nestao iz rodnih Pakoštana, zatim je nestao iz života izvjesne Monique, sljedeći je put nestao iz života Ximene i Ximene, prve supruge i kćeri, potom je nestao iz Odjela za prekomorske zemlje francuskog ministarstva obrane, a onda i iz života Vesne Karuze i svoje druge kćeri Ane. Dakle, ono što Ivanković ambiciozno naziva »jednom biografijom i istinitom pričom« moglo bi se nazvati kronikom jednog nestajanja.

Naime, Gotovina je sa 16 godina pobjegao od kuće, plovio na prekooceanskom brodu, švercao cigarete, tukao se, bludničio s lučkim prostitutkama... S nepunih 18 pristupa glasovitoj i zloglasnoj Legiji stranaca, pa za francuske interese ratuje i ubija po Africi i Latinskoj Americi. Usput i dalje bludniči, tu i tamo naleti na neku trajniju ljubav, a lijepo se provodi u društvu Jeana Bedela Bokasse, tiranina Srednjoafričke Republike koji se proglasio carem, a u slobodno je vrijeme jeo ljudsko meso.

Ratovanje za Legiju stranaca opisano je doista čudno. Naime, protivnici Legije obično su bili krvoločni i bestijalni i na njih se gleda svisoka. Ivanković je vjerojatno jedini magistar znanosti na svijetu koji Afrikancima pripisuje odlike daždevnjaka, jer »kad Afrikanac pobjesni, kad želi nanijeti zlo, ili počiniti zločin, tada i čovjek s malo iskustva to odmah opazi, jer mu lice smjesta poprimi pepeljastu boju, a oči mu se zacrvene«. Latinoamerikanci pak »zabadaju nož s osmijehom na licu i izrazom očiju što sugeriraju bezazlenost, pa čak i neko čudno prijateljstvo, gotovo povezanost sa žrtvom«. Legija stranaca, kad ratuje, odrađuje običan dan u uredu, dojam je koji Ivanković ostavlja svojim pisanjem. Tko zna što u Čadu misle o uredovanju Legije stranaca?

Autor, uza sve, povremeno uspješno demantira ono što je napisao ni redak prije. Tako opisuje kako je Gotovina čuvao novac svezan oko koljena, pa kaže: »Tako je i kasnije radio i nikada nije ostao bez novaca, osim kad bi ga sam potrošio, a to nije bilo rijetko«. Kada pak opisuje kako je Gotovina s kolegama mornarima švercao cigarete, navodi da je »za svoj dio posla dobivao i komad od zarade«. Tako se, eto, zarada dijeli na komade.

Knjiga je pisana priprostim stilom kako bi, valjda, i čitatelj s jedva završenom osmoljetkom mogao bez poteškoća pratiti napeti životni put Ante Gotovine. Moglo bi se zaključiti i da autor pretpostavlja kako čitatelj malo zna o nekim udaljenim krajevima, pa svako malo podnosi opsežan izvještaj o krajoliku u kojem je Gotovina ratovao. Tako opisuje gotovo svaki grad i zemlju u kojoj je Gotovina ratovao. Posebno je detaljan opis Djiboutija na 42. stranici.

Svakako treba podsjetiti i na plaćeni oglas objavljivan u tisku prije predstavljanja knjige, u kojem piše da je »Gotovina oslobodio 10.000 kvadratnih kilometara hrvatske zemlje«. Osim što se većina te zemlje nalazi u susjednoj Bosni i Hercegovini pa je nejasno kako je to hrvatska zemlja, rečenica, ispravno napisana, trebala bi glasiti »Gotovina je zapovijedao postrojbama koje su oslobodile 10.000 četvornih kilometara«. I ne samo hrvatske zemlje. Jer toliki bi teritorij sam teško oslobodio i Batman.

Biografija, napisana na 247 stranica, pati i od ozbiljnog nedostatka podataka. To nikako nije romansirana biografija, roman to nije, prije će biti slab literarni pokušaj. Ako netko želi čitati dobru biografiju vojnika, »Montgomery« Ronalda Lewina bolji je izbor.

Tihomir Ponoš