Gotovo su dva sata iza ponoći. Svjesni da su oči običnih smrtnika još uvijek uprte u njih, hineći umor, i dalje igraju svoje uloge. U trilerski nabijenom prebrojavanju glasova, s nekoliko pomno izrežiranih dramskih pauzi, obznanjuje se da su Račan i njegovi ministri dobili prolaznu ocjenu. Iako je iza njih čitav dan (nadmudrivanja), imaju snage i sebi zapljeskati. Zašto? Zato što su im vraćeni politički životi.

Zlatko Tomčić, najvještiji i najuravnoteženiji saborski ceremonijal-meštar otkako je hrvatske države, obznanjuje da verbalna bitka o odnosu Hrvatske i Haaga može, u sitne jutarnje sate, ponovo početi. Treniranje procedure je - tvrdi Mato Arlović - ujedno i prakticiranje demokracije. Vladimir Šeks se odlučuje, poput likova iz Čehovljevih drama, za usporene geste i grimase, jer riječi teško izlaze iz usta. Čak ih i otvori, ali poput ribe hvata samo zrak. Riječi ne idu pa ne idu. Čudom se čudeći da im netko prepreden i bezobziran kani preoteti inicijativu, ulazi u verbalni klinč s Matom Arlovićem, petorkinim proceduralnim mudrijašem. Pridružuje im se, onako sjedećki, iz klupe, bez mikrofona, skačući u pomoć Šeksu, Ivo Sanader.

- Uostalom, vi više niste vlast!

Jer, očito, samo vlast ima pravo nešto zahtijevati i, na kraju - što jest smisao vladanja - i dobiti. Vratio je Mato Ivi milo za drago. Kao da je htio poručiti: - I mi znamo biti bahati! Govorljivi Sanader, otkriva kamera, ostao je zapanjen. Bez teksta. Ali je zato, neformalno, u dnu scene, spontano i energično poput Toma Cruisea, reagirao, bacivši, činilo se tako, kemijsku na stol, Ivić Pašalić:

- Pa, što je ovo?!

Tog istoga dana, nakon tek nekoliko odspavanih sati, u predvečerje, shrvan umorom, u glavnoj je ulozi ponovo Mato Arlović. Ovaj put kao predsjedajući na najvišoj poziciji u Saboru, ali - budimo blagi - neformalna i nehajna izgleda. Razdrljena mu majica otkriva dobar dio poprsja pa u toj nonšalantnoj pozi sliči prema kanti za smeće upućenom predsjedniku kućnoga savjeta.

Uz Krpinu, Šeksa, Kostovića, Mintasicu na jednoj i Arlovića, Sobolicu ili Bigu na drugoj strani, glavni je repličar bio Anto Kovačević a podizatelj adrenalina hadezeovcima njihov dojučerašnji (ne)uvaženi supatnik Zlatko Canjuga. Nekad su ga, s Franjom Tuđmanom za leđima, slušali a danas mu se, uz nimalo manju elokvenciju, smiju. Zašto? Zato što je izveo, iz čiste nužde, rijetko viđeni salto morale koji bi se - jer mu nitko ne želi pružiti čvrsto zaleđe - mogao pretvoriti u politički salto mortale.

U sapunici su se zastupnici - jer im politički život znači - malo, onako usput, spotakli na HTV. Polemikom su nakanili otkriti kad je stranačkom, odnosno, državnom televizijom vlast više manipulirala; danas ili u vrijeme HDZ-a. Danas se podilazi moćnicima više nego što oni sami žele ili umiju utjecati na izgled i sadržaj Informativnog programa. One koji su uz služenje jednoj stranci i jednoj ideologiji naučili i djelić zanata, gurnuli su na margine pa Prisavljem vlada do sada još neviđeni voluntarizam u kojem se pet minuta slave na ekranu kani sačuvati podilaženjem. No, pamtimo, koliko god senilni bili, izravnu, crvenu liniju Pantovčaka i Prisavlja, na kojem su u programu svoje stranačke zadatke obavljali, bez ikakve igre skrivača, najutjecajniji urednici. Prvo tlačenje, bez obzira na metodu i protagoniste, nije alibi ovom drugom. Zaglušujuće zvoni zvono novom Vijeću HRT-a i njegovu predsjedniku dr. Anti Čoviću da se s kadrovskim promjenama ne smije oduglovačiti ni sekundu. Nikad se više ne ponovilo vrijeme kad su moćnici s Pantavčaka jednim telefonskim pozivom skidali emisije i urednike s ekrana, naručujući vijesti. Dobre za sebe, loše za suparnike koji su na HTV-ove ekrane mogli jedino na tjeralicama.

Ma koliko sebe smatrali velikim glumcima, i najglasniji parlamentarci zavide Vrdoljakovim junacima u "Prosjacima i sinovima". Zašto? Zato što je Vrdoljak napravio jedno od najživotnijih televizijskih dramskih djela. U njemu nema ni jednog papirnatog lika. Ništa nije izvanjsko i površno. Vrdoljak, još i danas veliki, ukoliko ga se komparira s ostalim bivšim i aktualnim moćnicima, nenadmašan glumac, osjeća rečenicu pa znade glumca uputiti u pravome smjeru. Među likovima, koje su majstorski realizirali doista antologijski dobri glumci, Vrdoljak stvara izuzetne odnose. "Prosjaci i sinovi" nabijeni su energijom, za koju, osim Vrdoljakovu, treba zahvaliti i velikom talentu autora teksta Ivana Raosa. Uz "Gruntovčane" te "Malo misto", "Prosjaci i sinovi" najvjerodostojnije oslikavaju specifično podneblje i u svjetskim razmjerima raritetan mentalitet. Vrdoljak premca nema.