Rješenje haaških mora hrvatske države treba tražiti u afirmaciji hrvatskog pravosuđa. "Slučaj Norac" u tom je smislu test kompetentnosti, profesionalnosti i neovisnosti ovdašnjeg sudstva, prilika da se dokaže kako sud funkcionira po volji zakona, a ne politike, i kako su pred njim svi građani ravnopravni.

Doista su neprihvatljive političke kvalifikacije, očito sadržane u haaškim optužnicama protiv generala Ademija i Gotovine, kojima se pokušava imputirati da je u Oluji potican progon i prisilna deportacija Srba kao planski projekt etničkog čišćenja. Činjenica je da je Oluja bila oslobodilačka akcija u kojoj je Hrvatska vojska legitimno vratila okupirani teritorij države pod svoj puni suverenitet.

Milošević je u Haagu, Tuđman na Mirogoju, a njihovi možebitni suradnici teško bi se danas i u statusu zaštićenih svjedoka pojavili pred sudom s takvim svjedočenjima. Zbog toga nije pravedno, a ni dopustivo kriminalizirati Domovinski rat kao takav, jer je on u osnovi bio obramben i oslobodilački. Ako je egzodus krajinskih Srba bio planiran, onda treba podsjetiti da su njegovi izravni, deklarirani i potpisani planeri bili Martić i Mrkšić koji su, pod prijetnjom trenutačnom egzekucijom u slučaju otpora, nagnali ljude u zbjeg.

O tomu govore i dokumenti, pa i brojna svjedočenja srpskih izbjeglica što ih je uredno evidentirao HHO u svojem Izvještaju o Oluji i nakon nje, objelodanjenom 1999. godine. Komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine general pukovnik Mile Mrkšić uoči Oluje izdao je naredbu i distribuirao letak u kojemu stoji: "Zbog napada ustaške vojske koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne obrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac—Žegar—Srb!" Trebalo je to biti "privremeno povlačenje" čiji je drugi pravac bio Knin—Plavno—Lička Kaldrma ... "Za bježanje ljude je obavijestilo naše rukovodstvo", kazat će HHO-ovu aktivistu 23. srpnja 1998. g. N.D. "Narodu je dan velik strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbjeći. Mi koji nismo bježali, strogo smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bježati ili bi nas ubili Srbi ... Išli su po kućama i provjeravali da li ljudi odlaze ..."

Obitelji visokih krajinskih funkcionara evakuirane su danima prije, kako i priliči njihovu rangu, a ne u kilometarskim izbjegličkim kolonama koje nisu ni znale kamo idu, niti do kada će tamo ostati.

No, sve ono što se događalo nakon legitimne vojne operacije, paljenje i miniranje, kako se tvrdi, više od 22 tisuće kuća, pljačka i ubojstva stotine staraca, grijeh je hrvatske države koja je bila odgovorna za funkcioniranje pravnog poretka. Toliko nikomu kao ovoj državi nije u interesu da se počinitelji zločina, njihovi jataci i nalogodavci identificiraju i sankcioniraju, jer se samo tako može skinuti kolektivna hipoteka, sačuvati dignitet Domovinskog rata i čista obraza priključiti kompoziciji europskih, demokratskih i pravnih država. Sve ostalo je puštanje dimne zavjese iza koje neki pokušavaju maskirati vlastitu odgovornost.