Očitovao se u želji jednih naroda da ostvare svoju nacionalnu državu i u opsesiji drugih da iz SFRJ iziđu s povećanim teritorijem. Taj bi se višestoljetni sukob nacionalizacije i teritorijalizacije interesa na ovim područjima događao neovisno o zatečenim liderima, što ne znači da ih se zbog toga može amnestirati od odgovornosti za predimenzioniranje tragedija koje su pratile ove neizbježive disolucije.

Nema potpuno čistih primjera nacionalizacije i teritorijalizacije. Slovenija je svojim sastavom stanovništva najbezbolnije došla do nacionalne države, ali se u principu nije odrekla teritorijalnih i akvatorijalnih težnji u odnosu na Hrvatsku. SRJ se "nacionalizirala" zahtjevom za sukcesiju "srpskih" područja u Hrvatskoj i BiH, no to nije spriječilo risorgimento Crne Gore. Zašto su ti povijesni procesi poprimali različita obilježja u bivšim republikama i pokrajinama SFRJ? To je ovisilo o političkim procesima modernizacije ili militarizacije.

Slovenija je odabrala put napredovanja i dostigla GDP od 10.000 dolara, dokazujući međunarodnoj zajednici da je njezin boravak u SFRJ značio kočnicu. Ni jedna zemlja bivše Jugoslavije nije imala tako silnu volju za vlastitom neovisnošću kao Hrvatska čije je državno pravo stoljećima bilo poticaj i za susjedne narode. Agresija na nju spriječila je razvoj u smjeru modernizacije, a nužno potaknula takav opseg militarizacije koji ju je odveo u teritorijalističku pustolovinu u BiH kao zemljopisnu "mjeru" njezina jugoslavenskog "naslijeđa".

Broj i geopolitički položaj hrvatskih Srba nije omogućavao stvaranje neke mini nacionalne države kao što je to militarizacijom pošlo za rukom bosanskim Srbima. Kao najbrojniji narod u Bosni, Bošnjaci su bili premaleni da uspostave svoju nacionalnu državu koju su prvobitno kao Muslimani težili percipirati tek kao vjersku državu. Hrvati su u Bosni bili geopolitički preslabi da se nacionaliziraju, dok su u Hercegovini praktično stvorili minijaturnu nacionalnu državu bez moći za njenim proširenjem u srednju Bosnu, nakon što je presahnuo ekstradržavotvorni impuls Hrvatske.

Makedonija je pokazala snagu za stjecanjem nacionalne države, ali je kao problem iskrsnula teritorijalisička ambicija makedonskih Albanaca i sukcesijska pretenzija Kosova. Najveće proturječnosti kriju se ipak u postojećoj konglomeraciji SRJ, gdje će sukobi navedenih procesa i dalje generirati krizu. Nominalni kolaps jugoslavenske federacije uzrokovan je odbijanjem Crne Gore da se prikloni njenom srbijanskom majorizacijskom karakteru, a stvarni odbacivanjem Srbije kao matične države Kosovara.

Crna Gora se oslobodila napasti militarizacije, ali još nema resursa za modernizaciju i u tom stanju pata očekuje referendum o vlastitoj državnoj budućnosti. Srbija, koja je inicirala procese dekompozicije SFRJ etničkim čišćenjem dijelova Hrvatske i BiH, jedina nije težila za nacionalnom državom, nego je antagonistički ustrajavala na kompozitnoj teritorijalno proširenoj Srboslaviji.

Vojvodina nema sklonosti za stvaranjem nacionalne države, niti sukcesijske potrebe. Vojvođanski Mađari neće biti onakav centrifugalni element kakav čine bosanski Srbi jer zasad nemaju geopolitičku potporu Mađarske, a teško je vjerovati da će je i dobiti nakon njezina ulaska u NATO. To se isto može reći i za Sandžak koji je premalen za nacionalizaciju svojih rješenja, dok je Bosna preslaba za sukcesijsku potražnju. Veliko htijenje za nacionalnom državom već više od dva desetljeća iskazuje Kosovo. Njegov je problem što je naoružavanje pretpostavio demokratskom napredovanju unatoč činjenici da je za njega odratovao NATO i da se u tu svrhu slio veliki novac. Kosovo je uz stari nacionalnodržavni zanos dobio i svealbanske sukcesijske dječje bolesti pa se upleo u separatističke borbe Albanaca u Preševskoj dolini i zapadnoj Makedoniji.

Sve je te povijesno-političke procese i njihove kombinacije pratio treći čimbenik — možda najpresudniji — proces geopolitičkog nadmetanja EU-a i SAD-a u neravnomjernom podupiranju čas nacionalnih, čas teritorijalnih, modernističkih ili militarističkih (pre)tenzija. Jedanput su te provocirane ratove tretirali kao opravdane projugoslavensko-sukcesijske, a drugi put kao neopravdane antijugoslavensko-secesijske ratove, da bi se i sami uključivali ne samo u ratove nego i u nametanje državnih oblika, najprije neuspješno u Hrvatskoj (Plan Z-4), a zatim "uspješno" u BiH te sada u SRJ i Makedoniji, gdje nastoje stvoriti zajedničku državu "bugarske" i albanske manjine!?

Međutim, unatoč interferenciji svih tih triju procesa, kao glavni krivci destabilizacije Balkana bili su označeni Milošević i Tuđman kao velikodržavni inspiratori podjele rata u Bosni. Ali nakon što su ova dvojica sišla s političke scene, međunarodnopolitički teoretičari nisu mogli objasniti kako to da sve te simptome političkog belicizma i izvozne agresivnosti ima i Kosovo kojim vlada NATO?! Teorija ratne predodređenosti ovih krajeva i naroda kao spasonosno endemsko objašnjenje čini mi se intelektualno bijednim i anakronim u doba globalne kontrole lokalnih ratova i univerzalizacije ljudskih prava.