Bizarna scena - da se osam najmoćnijih ljudi na svijetu sklanjaju doslovce u kavez kao da su usred južnih mora koja vrve morskim psima a ne usred relativno pitome Genove - mogla bi svojom pitoresknošću zasjeniti ono ključno: da je u Genovi na sceni samo medijski kernies, da se tu samo pred kamere polažu karte koje su promiješane, podijeljene i izigrane već drugdje, u meandrima svjetske ekonomske politike.

Tu je i glavni nesporazum s antiglobalizacijskim prosvjedima, radi kojih su, kažu, Bush & Co. strpani u kavez. Kad se ne vodi računa o tome da Genova nije ključ nego odraz - ne može biti jasno ni čemu kavez. Najjasnije je, među genovskim gostima, Vladimirn Putinu - ali na sasma drukčiji način. "Općenito mislim da se teroristi i subverzivci moraju bojati nas a ne mi njih. Ne moramo mi bježati, nego oni", poručio je odlikovani bivši KGB-ov operativac svome domaćinu Silviju Berlusconiju. Pruživši time savršeno uniformiran obrazac jedanaeste teze o Feuerbachu, u verziji: "Prosvjede su dosad na različite načine tumačili, a stvarje u tome da ih treba suzbiti!" Uzalud mozgovima u uniformi objašnjavati kopernikanski obrat koji je obavila još francuska država: da je protivnika važno razumjeti da bi ga se pobijedilo.

"Moćna gomilica" u Genovi raspravlja zapravo o tome kako isplivati iz svaki put nove recesije, uz što manje štete po bogate i što manje ustupaka siromašnima. Odnosno, kad je riječ o siromašnima: što je ono najmanje što im se može dati a da ne shvate da "nemaju izgubiti ništa osim lanaca”. Ta je strategija u Genovi karikaturalno jasna: nekolicini predstavnika siromašnih (ali notorno sitim predstavnicima, za svaki slučaj) ponuđeno je nekoliko mjesta za svečanom trpezom. Svaki od njih desetak će potom moći trima milijardama koje zastupaju natenane opisati okus jastoga u pikantnom umaku, a onoj milijardi bez pitke vode mogu objasniti prednosti polusuhog šampanjca, nadmašivši tako Mariju Antoinettu, koja se dobronamjerno začudila zašto gladni kruha ne jedu brioše.

Kao kruna cinizma pristiže formiranje Globalnoga zdravstvenog fonda. Uz tu trpezu bogati prilažu milijardu dolara za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (bolesti koje su rezervirane uglavnom za siromašnu polovicu čovječanstva) - a da ih nije ni sram činjenice da svaki njihov vojni program zapada višestruko, te da od prodaje oružja najsiromašnijima zarađuju godišnje desetak puta više negoli su im spremni vratiti kroz taj fond i kroz sitno kresanje kamata kojima im piju i krv i limfu iz primitivne privrede.

Kinezi su već davno smislili poslovicu da gladnoga, davši mu ribu, nahranimo za tu večer a da ga nahranimo za sav život ako ga naučimo loviti ribu. U Genovi se sastaju samo pecaroši. Istina je da se Bush sa svojim štapovima i udicama može smijati kad vidi Putina s običnom trskom i tunjom - ali dok razlika u kvaliteti opreme razlikuje "prvi svijet" (Zapad) i onaj drugi (tj. Istok) unutar istog Sjevera, dotle se "treći svijet" (dakle sav Jug) razlikuje po tome što opreme nema. Ni u Genovi o tome još ne razmišljaju. Još ih nije strah, još ne misle daje neminovan stampedo gladnih. Ni kavez još nije dovoljno rječita opomena. Ne samo zato što sit gladnu ne vjeruje. Možda i zato što još ne prosvjeduju gladni, nego uglavnom oni koji - svjesno ili nesvjesno - i sami nastoje ušićariti nešto na račun gladnih, kao njihovi manje-više nezvani odvjetnici. Nisu posrijedi teme njihova prosvjeda. Protiv negativnih aspekata globalizacije, odnosno protiv nekontrolirane, divljekapitalističke globalizacije, izjašnjavaju se zdesna i slijeva.

Među onima koji su se već okupili u Genovi prepoznajemo dvije vrste manifestanata. Jedni koriste pravo na demonstracije, pravo "kretanja, zbora i dogovora" za svoje ideje, ne niječući to pravo drugima. Drugi smatraju da imaju pravo sastajati se i manifestirati, ali to pravo niječu onima s kojima se ne slažu. To su pasdarani kakvih je bilo u svakom stoljeću i na kojima su cvale inkvizicije: uvjereni da su u pravu, niječu pravo drugima da misle drukčije. U kršćanstvu su takvi pasdarani (a ne Krist) potpaljivali lomače; njihova su braća NKVD-ovci u marksističkom socijalizmu, gestapovci u nacionalnom socijalizmu itd. (unutrašnju politiku, rekosmo, preskačemo).

Unatoč svemu - ne uspijevam naći ni sažaljenja, a kamoli solidarnosti za osmoricu moćnih stjeranih u kavez. Gospoda su svjesno i voljno na sebe uzela tu odgovornost. Vis-a-vis vlastitih birača oni se ne usuđuju priznati kako nisu oni ti koji odlučuju, odnosno kako su vlasni odlučivati samo u okvirima onoga što im dopuštaju interesi kapitala, da su zapravo "sitz-presidenti" kao u "Zlatnom teletu". Pa onda neka i cepte od straha umjesto svojih pravih gazda. Tko su oni? Može se o tome pisati nadugo. Ovaj put samo jedna indicija: podaci koji usporeduju bruto proizvod pojedinih zemalja i bruto prihod pojedinih svjetskih tvrtki: General Motors 164 milijarde dolara, Tajland 154, Norveška 153, Ford Motor 147, Mitsui 145, Saudijska Arabija 140, Mitsubishi 140, Poljska 136, Itochu 136, Južnoafrička Republika 129...