Čim je stigla vijest da bi za Antom Gotovinom mogla biti izdana tjeralica, vidjelo se da je odluka Vlade o izručenju dvojice generala Haškom sudu bila samo prvi čin već poznate drame. Ona je započela u Banskim dvorima, nastavila se u Hrvatskom saboru, a sljedećih tjedana, po svemu sudeći, preselit će se na ulice i trgove - osobito u južnoj Hrvatskoj, kada počne proslava obljetnice vojne akcije Oluja i Sinjska alka.

Premijerov zamjenik Goran Granić, koji je predsjednik državnog Povjerenstva za odnose sa Crkvom, a istodobno i voditelj Vladina Ureda za suradnju s Haškim sudom, morat će i biskupima reći ono što svakog u Hrvatskoj zanima. No, pitanje je hoće li to predstavnike Crkve zadovoljiti i neće li neki dalmatinski biskupi - kao što je nedavno učinio ličko-senjski Mile Bogović, ili biskup Juraj Jezerinac koji je znakovito došao na predstavljanje Ivankovićeve knjige o Gotovini ovoga ljeta pokazati otklon od službenih stajališta Kaptola koji želi premostiti nastali jaz između vlasti i oporbe. I biskupi su, na kraju krajeva, samo ljudi, pa će Kraljica mira, prije blagdana Velike Gospe, imati dosta posla i s njima.

Suglasnosti u Hrvatskoj o nastupu prema Haškom sudu neće biti, a to je Ivici Račanu bilo jasno od početka. On je, zajedno s Goranom Granićem i Stjepanom Ivaniševićem, mjesec dana svima u zemlji tajio da optužnice terete dvojicu generala ne za pojedinačnu, nego za objektivnu zapovjednu odgovornost. Istina, Račan je bio svjestan da bi bilo zgodno postići konsenzus dok je pisao prigovor Carli del Ponte. No, kad je one dramatične subote tijekom izvanredne sjednice Vlade pozivao u Banske dvore Ivu Sanadera i Matu Granića, a s druge strane u razgovoru s Draženom Budišom prijetio ostavkom ako HSLS ne podrži Vladu, bilo je jasno da će Hrvatsku dovesti pred svršeni čin, a da u kontaktima s oporbom pokušava samo ublažiti požar koji će uslijediti. Ni oporba uglavnom nije željela politički konsenzus, što je slikovito potvrdio naprasni završetak saborske rasprave o Haškom sudu u ponoć s utorka na srijedu, kada je Vladimir Šeks ostao otvorenih usta, prekinut u pola misli. To je izveo gotovo teatralno, kao da je takvo nešto priželjkivao radi opravdanja za ono što će HDZ raditi sljedećih tjedana.

Pitanje je samo koliko će još drama Hrvatska proživjeti zbog haških optužnica, s obzirom da dvije najnovije ne moraju biti i posljednje, a Račan je neizravno poručio Haagu da više ne želi nove. Kad je riječ o ratnim zločinima, takve drame su i neizbježne, jer se oni u svakoj zemlji moraju do kraja raščistiti i osuditi, ali to treba biti zadaća ponajprije same Hrvatske i njezinog pravosuđa koje mora postati djelotvornije. Pitanje je u kojoj mjeri može doći do pozitivnog pročišćavanja u hrvatskom narodu ako mu pravdu dijeli netko izvan zemlje optužnicama koje pojedince ne terete za konkretne zločine, nego za objektivnu odgovornost, čime se unaprijed baca sjenu na cijeli oslobodilački Domovinski rat.

Haški sud za prostor bivše Jugoslavije, kojemu je glavni cilj trebao biti privođenje Slobodana Miloševića, nije ni prvi, niti posljednji međdunarodni sud za ratne zločine. Međutim, onaj u Nuernbergu, koji su velike sile utemeljile 8. kolovoza 1945., obavio je posao za samo godinu dana. Počeo je raditi u studenome iste godine, a nakon 216 sjednica Suda, već 1. listopada 1946. donio je presude za 22 nacistička lidera, od njih ukupno 24, koliko ih je prvotno bilo optuženo. Dva tjedna kasnije desetorica njih već su bila i obješena.

Razlog takvoj brzini jest i to što je sud u Nuernbergu osnovao i tadašnji Sovjetski Savez, a današnja Rusija, zajedno s Kinom, protivi se Haškom sudu. Dok je nacistička Njemačka protiv sebe ujedinila tadašnje velike sile, današnje su se, u pogledu rata u bivšoj Jugoslaviji i uloge Slobodana Miloševića u njemu, više-manje podijelile, pa zatim približile - nakon što su u početku svojim nespretnim potezima i kumovale velikosrpskoj agresiji.

Sud u Haagu vuče se već gotovo desetljeće, a čini se da tako misli nastaviti još godinama. Ta sporost i neki nespretni potezi, koji se naslućuju iz dviju uopćenih optužnica protiv hrvatskih generala, sigurno neće pridonijeti stabilnosti, ali ni reformiranju i europeizaciji država za koje je nadležan. Štoviše, moglo bi biti obrnuto. Iskustvo je pokazalo da su mnogi zahtjevi Haškog suda samo homogenizirali Tuđmanov HDZ i učvršćivali njegovu vlast. Danas, kada je na vlast došla Račanova reformistička koalicija, koja je u svijetu vrlo dobro prihvaćena, Haški sud pomaže je potkopavati, vjerojatno očekujući da će s nekom novom HDZ-ovom vladom bolje surađivati.