HDZ je, naime, tražio da se raspiše državni referendum na osnovi 400.000 prikupljenih potpisa s pitanjem o izjednačavanju prava hrvatskih branitelja s onima veterana pobjedničkih vojski u antifašističkoj borbi. Rasprava o raspisivanju referenduma bila je posljednja točka izvanredne sjednice, koja je morala biti dovršena u utorak u ponoć, a unatoč tome što je rasprava bila završena desetak minuta prije isteka propisanoga roka, Šeks je filibusteringom (lijepljenjem za govornicu poput flastera) onemogućio glasovanje.

Objašnjenjem da je procijenio da bi u slučaju glasovanja zastupnici odbili prijedlog njegove stranke, pa je odlučio isprovocirati odgodu glasovanja za jesen, jasno je rekao što je bio motiv ove HDZ-ove inicijative.

Referendumsko pitanje i glasovanje o toj inicijativi zamišljeni su kao način destabilizacije demokratskoga poretka, a taj destabilizacijski potencijal trenutačno je potrošen krizom što ju je izazvao zahtjev Haaškoga suda za izručenjem Ante Gotovine. Odgađanjem glasovanja ne stvara se mogućnost da bi zastupnici »promijenili mišljenje«, nego se samo otvara prostor za novo izazivanje krize izvan parlamenta u jesen kad će glasovanje o raspravljenoj inicijativi ponovno doći na dnevni red saborskoga zasjedanja. Na prvi bi pogled demokratskoj javnosti moglo biti posve nezanimljivo ono što se događa unutar političkoga bloka koji predstavljaju HDZ i njegov svijet »nevladinih organizacija«, pa je posve irelevantno što taj potez šefa HDZ-ova parlamentarnog kluba vođa jedne od HDZ-ovih »nevladinih organizacija« naziva veleizdajom.

Implicitna je poruka, naime, da se u Saboru ne može riješiti ništa, pa kako političku volju valja izraziti na druge načine, izvan institucija političkoga sustava. Šeksu i njegovim protivnicima, koji s njim dijele osnovnu političku matricu, uspjelo je, međutim, skrenuti pozornost javnosti s merituma stvari vezanoga uz njihov zahtjev. Traženje referenduma o tome treba li prava hrvatskih branitelja izjednačiti s onima veterana antifašističkih vojski jednostavno nema nikakve ustavne ili zakonske osnove, čak ni ako je takav zahtjev poduprijet potpisima više od desetine hrvatskoga biračkog tijela.

Nakon lanjske ustavne promjene u trećem stavku 87. članka Ustava doista stoji da će Zastupnički dom Sabora raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svoje mjerodavnosti, ako to zatraži deset posto ukupnoga broja birača u Republici Hrvatskoj. Iako sadržaj toga ustavnog članka nije elaboriran Zakonom o referendumu, jasno je da je njime samo otvorena mogućnost za uvođenje onoga što se u ustavno-pravnoj teoriji naziva »protestnim referendumom«. Protestni referendum institucija je stvorena u američkoj političkoj tradiciji, gdje je u dvadesetak saveznih država propisano da se državni zakoni, izglasani u predstavničkom tijelu, mogu staviti izvan snage ako većina izišlih na referendum glasuje protiv takva zakona. Takav se referendum mora raspisati prikupi li inicijator ustavnom savezne države propisan broj potpisa, a to je između osam i 15 posto upisanih birača.

I u mnogim drugim državama uobičajen je protestni referendum, a i to da se, pošto je inicijativna skupina za raspisivanje takva referenduma u vrijeme dok sporni zakon još nije promulgiran (proglašen potpisom i stupio na snagu objavljivanjem) podastrla propisani manji broj potpisa, odredi rok (do 90 dana) u kome inicijatori moraju prikupiti ustavom određeni broj potpisa.

Uspiju li u tome, stupanje na snagu spornoga zakona odgađa se do ishoda referenduma, a ako ne uspiju, nakon isteka roka, u kome su trebali prikupiti potpise, zakon stupa na snagu. Uspije li inicijatorima izazvati referendum i ako na njemu zakonski projekt »padne«, predstavničko tijelo nakon toga ne može ponovno donijeti jednak zakon. Takav je veto na zakon apsolutan, bez obzira na eventualnu apsolutnu, pa i dvotrećinsku većinu u predstavničkom tijelu, koja bi taj zakon poduprla.

Ono što je implicirano aktualnim hrvatskim »referendumskim« pitanjem, međutim, nije protestni referendum i stavljanje narodnog veta na zakonski projekt koji je dobio parlamentarnu potporu. Upravo suprotno. »Referendumskim« se pitanjem nastoji inicirati donošenje zakona. To pak nikako nije stvar referenduma. Postoji drugi ustavno-pravni institut - narodna inicijativa - koji bi omogućavao takvo što. Hrvatski Ustav, međutim, ni prije promjene niti danas, ne poznaje institut narodne inicijative, pa ono što HDZ i njegove »nevladine organizacije« nastoje ostvariti jednostavno nije Ustavom dopušteno.

Kao i referendum, narodna je inicijativa institut »poluneposredne demokracije«, a Švicarska je zemlja u kojoj su neposredna i poluneposredna demokracija najrazvijenije. U krajnjoj liniji ta je zemlja »domovina« referenduma, a i narodne inicijative. Na saveznoj razini u Švicarskoj je narodna inicijativa Ustavom omogućena i uobičajena kao procedura za njegovu promjenu, ali nije dopuštena na zakonodavnom području. Godine 1958. bila je pokrenuta narodna inicijativa za promjenu Ustava, kojom bi se narodna inicijativa proširila i na zakonodavno područje, ali je, neuspjehom referenduma, taj pokušaj propao. Toj su se inicijativi suprotstavili i ustavno-pravni stručnjaci, jednostavnim obrazloženjem.

Naime, smatrali su da je, za razliku od narodne inicijative za izmjenu Ustava, koju je lako formulirati u jednostavnom i kratkom pitanju, jer se u pravilu mijenja samo jedan ustavni član, veoma teško za takvo izjašnjavanje pripremiti zakon čiji tekst mora biti dugačak i kompleksan, napisan prema nomotehničkim pravilima.

Pitanje o tome slažete li se s jednakim tretmanom za hrvatske branitelje i vojnike antifašističkih pobjedničkih vojski vješt je sofizam na koji će malo tko odgovoriti »ne«. To pitanje, međutim, prema hrvatskom Ustavu jednostavno ne može biti referendumskim pitanjem. Nepogodno je i za narodnu inicijativu, čak i kad bi takav institut bio predviđen Ustavom. Naravno, u HDZ-ovu zastupničkom klubu (barem oni koji poznaju Ustav, ustavno-pravne temelje i parlamentarnu proceduru) sve to vrlo dobro znaju, ali produljivanjem rasprave o inicijativi za koju nema ustavne osnove vješto se produljuju političke napetosti u javnosti, a u društvu skromne političke kulture i oskudna znanja o demokratskim političkim institutima stvara se slika da administracija i politička većina, što je podržava, izbjegavaju primijeniti »najdemokratskiji« institut utvrđivanja političke volje.