Posljednje dane prije suočenja s Haaškim tribunalom general Rahim Ademi proveo je u krugu svoje obitelji i najbližih prijatelja u rodnoj kući supruge Anite u šibenskoj Rogoznici. Tu smo se još jednom susreli, mimo najave i protokola, a primio nas je s dobrodošlicom i srdačnošću, kako i inače prima sve svoje goste, očekivane i neočekivane.

— Vrijeme prebrzo curi — požalit će se iskreno — i evo još u nedjelju mi ostaje okupiti cijelu obitelj, rodbinu i prijatelje na oproštajnom ručku, a onda odlazim u Zagreb gdje ću od ponedjeljka čekati let u Haag. Spreman sam, vjerujem u sebe i istinu, nadam se da je sud pred kojim izlazim sud pravde, a ako je tako, mogu samo pobijediti.

Supruga će se s njim, nada se, do Haaga, a kćeri do Zagreba. Za obitelj su ovo teški dani, najteži. No, pokušavaju ih prebroditi zajedničkim optimizmom koji nadjačava strah i sumnju pred nepoznatim i neizvjesnim haaškim danima. Tragovi nervoze i stresa ipak su vidljivi. Ademi se žali na gastritis. Supruga i kćeri mu ugađaju koliko god mogu, silno su privrženi jedni drugima. Djevojke nerado sudjeluju u razgovoru, žele makar privremeno zaboraviti ono što ih sve zajedno čeka, pa se ubrzo s nama pozdravljaju i odlaze na kupanje. Jedna je studentica Pravnog fakulteta u Splitu, druga je završila srednju školu, po struci je PTT-tehničar i zaposlila se na šest mjeseci u HV-u, u odjelu za vezu.

— Nikada nisam ni pomisio bježati i skrivati se od suda. Zašto bih to činio ako nisam ništa skrivio — ponavlja general "s optužnice" Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, koji je još donedavno bio uvjeren kako je to samo ružan san iz kojega se svakako mora probuditi. No, od trenutka kada je shvatio da ga život ponovno stavlja na kušnju, nastoji sačuvati mir i sebi i obitelji, pa Ademijevi svoje rogozničke dane provode kao da su na redovitom godišnjem odmoru.

"I on mi je rekao da mu je sada puno lakše kad je vidio optužnicu i mislim da je optimist kao i svi mi."

"Strašno je to što mu pokušavaju prišiti", ubacuje se u razgovor supruga Anita. "Nikad Rahim u svoju kuću ništa tuđe nije donio, niti mu je na pamet takvo što palo. Nakon Oluje, u kojoj su neki postali pravi ratni profiteri, moj muž je kući donio dvije stvari: vizitkartu Mile Martića i jednu krajinsku novčanicu. I to je sve! Optužuju ga za ratni zločin protiv čovječnosti, a on je u Kninu, u koji je ušao prvi sa svojim postrojbama, naišao na dvjestotinjak srpskih civila i u strahu od moguće odmazde pojedinih gnjevnih vojnika izvan kontrole, odmah pozvao Unprofor i zbrinuo te ljude na sigurno. Zbog toga je na Kninsku tvrđavau stigao sat kasnije, pa je Korade umjesto njega pobjednonosno slavio simbolično postavljanje hrvatskog barjaka kao prvi koji je stigao tamo."

Uvijek su preko Ademijevih leđa drugi stjecali činove i gradili vojne karijere. "E, sada je toga dosta, dosadilo mi je da vječno budem žrtva za tuđi interes, iako bi to, na žalost, i danas neki od mene htjeli", nastavlja, ne bez gorčine, general Ademi. Žali se kako i sada neki manipuliraju njegovom sudbinom, kako ga Ivić Pašalić proglašava "Vladinim generalom" zato što svojedobno nije bio potpisnik čuvenog pisma dvanaestorice hrvatskih generala, a nitko ga, veli, nije ni pozvao u to "društvo", niti obavijestio o njihovoj namjeri. "Vjerojatno nisu mislili da zaslužujem biti s njima, pa me se nisu ni sjetili. Ali i da jesu, ne bih potpisao taj dokument, jer oni sebe nazivaju hrvatskim ratnim zapovjednicima i generalima, a neki od potpisnika takav status svakako ne zaslužuju."

Ogorčen je i zbog lavine objeda koja su se posljednjih dana sručila na njegova odvjetnika Prodanovića kojega jedna politička struja, protivna njegovu dobrovoljnom odlasku u Haag, pokušava dezavuirati kao čovjeka koji je navodno prikupljao i slao dokumentaciju za potrebe haaških tužitelja. "To govore oni koji se boje moje obrane u Haagu, oni koji bi htjeli da se ponovno žrtvujem za tuđa nedjela. Oni sada govore o ’našim’ i ’vašim’ generalima i time blate Domovinski rat." S indignacijom odbacuje i nametljivo samoreklamiranje kosovskog odvjetnika i bivšeg jugopolitičara Azema Vllasija koji je u javnosti namjerno stvorio dojam kako je jedan od članova tima Ademijeve obrane.

"Taj čovjek sa mnom nikada nije ni razgovarao, ni prije, a ni poslije njegova istupa na HTV-u. Njegove usluge ne trebam, mene ne trebaju braniti političari jer sam od njih cijeli život stradavao. Osim toga, gdje je bio svih ovih godina, gdje je bio 1986. godine kada mi je na montiranom porocesu sudio Vojni sud u Sarajevu, a tada je bio moćan u jugonomenklaturi i da je htio, mogao mi je pomoći. Ne želim da na mojoj nevolji takvi sada grade karijeru i slavu, da zarađuju novac na mojoj muci s kojom očito iskreno ne suosjećaju."

U cijeloj obitelji generala Rahima Ademija nitko ni jednog trenutka nije pomislio da se ne treba odazvati sudu i da bi bilo bolje da je pobjegao. Dapače, svi drže da je njegova odluka apsolutno ispravna i u tome mu daju maksimalnu podršku. "Ako sam nedužan, kao legalist to mogu dokazivati samo na sudu, a ne bijegom i skrivanjem", jednostavno će Ademi. I njegova supruga misli isto: "Zar bi nam bilo bolje da se krije po kojekakvim šumama i vrletima, da ne znamo ni gdje je ni kako mu je, da do njega ne možemo doći i da može glavu izgubiti da ne zna ni od koga ni zašto? Uza sve naše sumnje, mi ipak vjerujemo da će pravda pobjediti i istina izići na vidjelo. Dotle smo spremni strpljivo čekati, biti uz njega, ako je moguće, i u Haagu. Posjećivat ću ga stalno, ako mi dopuste, jer znam koliko mu znači moja potpora", govori Rahimova Anita, koju najviše boli što ona za svojega supruga mora u Haag kao i Mira Milošević. "Zar da Rahim bude u istoj poziciji kao balkanski krvnik Slobodan Milošević i da se tamo u danima posjeta susrećem s njegovom ženom. E, ta me spoznaja najviše uništava, za mene je to tragično", priznaje ogorčena Anita.

Ademi je, kako nam govori, nakon smjene poslije akcije u Medačkom džepu 1993., revoltiran takvim postupkom ondašnje vlasti koja ga je lako "odstrijelila" na "pravdi Boga", često znao reći kako više vjeruje u Haaški sud nego u hrvatski. Danas, pogotovo otkako je vidio sadržaj optužnice, shvaća da je to umnogome ipak politički sud, pa je i njegova vjera u međunarodnu pravdu poljuljana. "Previše se trguje ljudima, a ja više nisam spreman pristajati na to", rezignirano će general.

No, omiljen je u obitelji koja će se za njega znati boriti kao što je to i on činio sve ove godine za nju. Tijekom rata koristio je, provjerit će nam njegova supruga, svaki slobodan trenutak da "skokne" do kuće i vidi kako su. Na početku rujanskog rata u Šibeniku, onog trenutka kada su se oglasile sirene za opću uzbunu 16. rujna 1991., pojavio se pred kućom s paketom u ruci. Odložio ga je na stol, predao supruzi i samo rekao: "Evo, stigao je, sad je naš." Bio je to mačak koji vjerno čuva obitelj Ademijevih gotovo punih 10 godina, vjernije od psa. I na nas je zafrktao, sumnjičavo nas pogledavajući, no kada ga je general pogladio, primirio se.