Iz dana u dan tajna do tajne i eto razloga da se cijela nacija zabavlja njihovim odgonetanjem, bacanjem karata i graha, iscrpljujući se pritom do granica izdržljivosti prosječnog vlasnika živaca u Hrvatskoj. Kako jedna tajna sustiže drugu moglo bi se reći da smo enigmatski raj na zemlji. Dakako, glavni enigmatičari su hrvatski političari koji trudeći se govoriti Pitijski daju štofa za zaključak da »čaša može biti dopola prazna ili polupuna«. Ovisi to uvjeravaju li vas oni na vlasti ili oni iz oporbe, a biračima je potpuno jasno da će u svakom slučaju ostati kratkih rukava odnosno da će se čaša razbiti na njihovoj glavi.

Tako je i prošlotjedna prikovanost gledatelja za televizijske ekrane, ne bi li iz zastupničkih rasprava teatralno najavljivanih na tajnoj, pa potom javnoj sjednici u Hrvatskom saboru otkrili tajnu haaških optužnica i opravdanost ili neopravdanost postupka Vlade, još je jedanput potvrdila da je riječ o gubljenju vremena na verbalne akrobacije hrvatskih političara u kojima političke protivnike pokušavaju uvjeriti u svoju istinu mrzeći se pri tom poput bika i toreadora u areni.

Gotovo svaka rasprava u hrvatskom parlamentu crvena je krpa na koju se potom lijepe replike, ispravci krivih navoda, podcjenjivanje, vrijeđanje i pregoleme količine samodopadnosti, a istodobno se gubi pravi razlog njihova okupljanja u Sabornici. Zato bi se nakon svega slobodno moglo reći: gospodo spustite se na zemlju! Vaši glasovi nisu baš radiofonični, vaše rasprave su isprazne, vaša argumentacija nije ni za »špilšul«, vaša briga za ljude oko sebe ravna je brizi za zbivanja na Marsu, vaš nos upravo dotiče Mjesec... Jedni prijete drugi uzvraćaju, treći vrijeđaju četvrti opet uzvraćaju i tako satima, danima, mjesecima zastupnici svaki put ponovno uvjeravaju birače da im izbor, uz časne iznimke, i nije bio Bog zna što.

Naime, ni poslije tri dana i tri noći, ni uporni gledatelji televizijskog prijenosa iz »arene« nisu bili ništa pametniji, niti su mogli ispuniti i jedna redak više u križaljci koja im je ponuđena za rješavanje logikom zaključivanja iz pruženih dokaza. Riječju, svakog se trena gubio razlog rasprava i nerijetko se nije moglo shvatiti raspravlja li se o povjerenju Vladi, referendumu, Haaškom sudu, Drugom ili Prvom svjetskom ratu, komunizmu, fašizmu, moralu ili možda karakternim osobinama nekog od zastupnika ili drugih dužnosnika. Tek na trenutke moglo se razabrati da je sve što se danima vrtjelo u medijima kao »neistinite priče« oko haaških optužnica izgovoreno za saborskom govornicom kao istina. Ništa više i ništa manje. U dugoj saborskoj noći postalo je samo jasnije da je 200.000 hrvatskih vojnika istjeralo, po haaškom mišljenju, oko 150.000 Srba, premda je odavno razvidno da je plan iseljenja postojao kod krajinskih vlasti koje su naredile : »Ustaše napadaju napustite krajinu«.

Gotovina i Ademi ipak će morati dokazivati istinu u Haagu ne bi li sprali ljagu ne samo sa svojih pleća već i sa Hrvatske kao države. No, bilo je to prije gotovo šest godina, a krhko je znanje. Uostalom svoj su doprinos kako zaboravu tako i neučinkovitosti u radu hrvatskog parlamenta dali najvećim djelom zastupnici kao »potrošači vremena u ljetno doba«. Šeks i Arlović nadmetali su se satima u pravničkoj okretnosti i proceduralnim podmetanjima ponekad i sami izgubljeni u pustim člancima Ustava, poslovnika ili zakona, naizmjenično likujući nad porazom protivnika.

S druge pak strane na brojna pitanja zastupnika Vladini predstavnici nerijetko nisu imali, niti pravi odgovor, niti dovoljno živaca da »kažu to mirno«, pa su zastupnici za njih i licemjerni i nedobronamjerni. Koliko je »zamračenje« bilo u sabornici pokazuje i dokazuje primjerice da je epitet licemjerja, od zamjenika premijera Gorana Granića, zaslužio tko li drugi nego Klub DC-a na čijem je čelu njegov rođeni brat - Mate Granić. Koji su bili efekti tolike bratske ljubavi iza »pozornice« nismo saznali, ali full contacta na saborskim hodnicima nije bilo. Uostalom, za svaki slučaj, u Sabornicu su braća Granić ulazila na različita vrata - jedan na lijeva drugi na desna.

Fizičar i akademik Ivo Šlaus, pokušavajući argumentirati razloge zašto je protiv referenduma koji traži Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata, usporedio je Haaški sud s ni manje ni više nego onim nürnberškim »koji je istina sudio samo poraženima«, ali će Haag »sudeći pojedincima suditi jednoj politici«. Jamačno akademik je tako ponudio javnosti do sada nezabilježenu teoriju - Domovinski rat je svet, branitelji su sveti, Hrvatska je pobjednica u ratu, ali sve je to postignuto - genocidnom politikom! Pridružio se tako Žarku Puhovskom koji je također proteklih dana podržao »suđenje pobjednicima kako bi Hrvatska konačno u povijesti u nečem odigrala pozitivnu ulogu«!? S obzirom da zastupnik Šlaus pripada u saborske šutljivce bilo bi zaista bolje da se i ovoga puta suzdržao od razrade svoje teorije pred očima javnosti. U »biserima« mu se pridružila još jedna zastupnica iz šutljivih saborskih klupa Sanja Kapetanović, poznata zasad jedino po zalaganju za dekriminalizaciju lakih droga. Naime, nakon što su neki zastupnici pročitali nekoliko pisama svojih birača s mišljenjima na temu Domovinskog rata, a među njima i mladih, mlada je zastupnica zaključila da je to manipulacija s djecom koja nemaju pravo glasa, pa ni realnu sliku i svijest o sebi i društvu !? Srećom, pa rečena zastupnica nije u pravu, jer čini se da djeca realnije gledaju svijet iz kolica nego li neki zastupnici sa saborske govornice.

Višesatno dijeljenje lekcija na protekle tri saborske sjednice u samo tjedan dana bilo je neizostavno. Oporba je po tko zna koji put bila »general nakon bitke« i umjesto da »pika« Vladu tamo gdje najviše boli ustrajala na retorici »prohujalih vremena«. Vladini su pak dužnosnici uglavnom prijetili. Ni premijer Račan nije mogao a da ne okuša taj recept pa je ne bi li argumentirao »pravi put Vlade« kazao - jesti ćemo travu ako Hrvatska ne ispuni zahtjeve Haaškog suda i ne otpravi dvojicu generala put Nizozemske. Jedini »argumentirani otpor« toj Račanovoj tvrdnji dao je zastupnik Mladen Godek i ispravio krivi navod premijera i rekavši: »Nemamo četiri želuca kao volovi pa ni travu nećemo jesti«, a zastupnik Kostović dodao: »Trave se ne bojimo koje su druge sankcije?«. No, ostali su bez šireg tumačenja lekcije - trava na vašem stolu.

Proteklo će maratonsko zasjedanje nedvojbeno biti upamćeno i po velikoj dekoncentraciji na koju su se potužili neki zastupnici. Naime, s galerije velike vijećnice njihove su rasprave pratili članovi Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, te drugih braniteljskih udruga, a dio je zastupnika glasno zaključio da ih »mrko gledaju«. Riječju, da im smetaju u njihovoj punoj koncentraciji za govornicom. U to ime bilo je i službenih prijava »o napadu« na zastupnike jasno verbalnom, o namjernom uništavanju stolica, o opijanju i sličnom, da bi se na kraju pokazalo i dokazalo da je sve plod nečije mašte. Uostalom, da su stolice potrošna roba pa oko njih ne treba stvarati galamu potvrdio je i zastupnik Rojs javno priznavši : »Previše tu sjedimo, ja sam težak, satro sam dvije stolice od početka mandata«. Da se puno toga proteklog tjedna vrtjelo oko stolica govori i izjava biskupa Mile Bogovića koji je poručio dužnosnicima nakon njihovih saborskih svađa: »Pripazite na vaše stolice u Saboru i Vladi da ne ostanu u zraku«.

Koliko je biskup Bogović bio dalekovidan potvrđuje i nova ovotjedna hrvatska tajna - sporazum o granici sa Slovenijom. I tu su svi Vladini odgovori bili okrugli pa na čošak, čak i za zastupnike članove nadležnog Odbora za vanjsku politiku. Naime, da Slovenija zahvaljujući benevolentnosti Hrvatske ispunjava svoje želje i da joj je Djed Mraz uskočio potpuno nenadano usred ljeta - s tri četvrtine Piranskog zaljeva - svima je bilo razvidno već na početku tajne. No, premda se neprestano ponavljalo da je riječ o kompromisu, u Hrvatskoj se ipak ne zna što je Hrvatska dobila za uzvrat. Naime, samo bi slobodni koridor do Graza bio ekvivalent takvoj hrvatskoj darežljivosti. Sve ostalo teško će progutati kako građani tako i saborski zastupnici koji o tome trebaju dati posljednju riječ. Pokazala je to i sjednica spomenutog odbora s koje je Račan otišao vidno nezadovoljan i svjestan da po njemu dobro obavljeni posao u ovom trenutku u Saboru ne bi dobio potreban 101 glas.

A zašto se Slovencima ispunjavaju i najveće želje? Naravno zato što su vrlo brzo nakon osamostaljenja shvatili da se stranke na vlasti mogu mijenjati, ali da nacionalni interesi ne smiju plaćati ceh. Naime, zna se da nitko gol ne može na ulicu i oko toga nema nikakve zabune, a da li će odjenuti odijelo ili neku športsku kombinaciju o tome se može i razgovarati i pregovarati. Nažalost, u Hrvatskoj se i poslije deset godina još ne zna koji su to zajednički nacionalni interesi oko kojih nema rasprava bez obzira govori li o njima oporba ili vlast. Prijeporan može biti samo način kako doći do cilja. No, za dogovor oko pet, šest ili deset ključnih vrijednosti nužno je da se vlast i oporba u Hrvatskoj ne gledaju preko nišana kao prošlog tjedna u Saboru, jer dok se dvojica svađaju treći grabi med. Zato je Slovenija na najboljem putu ispunjenja ne samo svog cilja nego i sna svih Slovenaca od Kučana do Zmage Jelenčića - dodirnut će međunarodne vode!