Je li konačno na redu pravo pospremanje hrvatske Vlade? I jest i nije. Premijer Ivica Račan je, doduše, izjavio da je rekonstrukciju za jesen odgodila kriza Vlade zbog izručenja generala Haagu, neki od njegovih najbližih suradnika sumnjaju da će se nauživati godišnjeg odmora, nakon što Vlada u četvrtak odradi posljednju sjednicu prije ljetne pauze, a u medije se već uvelike puštaju »probni baloni« informacijama o novoj kadrovskoj križaljci u Banskim dvorima.

Račanov najveći problem je princip na kojem funkcionira koalicijska Vlada. Mnogo je primjera, naime, koji su zorno pokazivali da Vlada »iznad« sebe nema samo Sabor, nego i koordinaciju šefova koalicijskih stranaka. Jedan od takvih primjera je i prva službena informacija da s državnim proračunom nešto ne štima, koja je medijima servirana nakon sastanka šestorke - dakle, grupe političara koja nije dio državnog aparata - umjesto da to naciji objave ministar financija ili predsjednik Vlade.

Nije nam slučajno ovih dana jedan visoki vladin dužnosnik iz redova SDP-a rekao: »U ovoj zemlji se ne zna tko vlada - Vlada ili predsjednici stranaka«. Kompromis po kompromis, odgađanje za odgađanjem, zbog činjenice da su na nepopularne reformske korake neke vladajuće stranke - obično preko svojih saborskih zastupnika - kritizirale u maniri najžešće opozicije, želeći tako skupiti pokoji dodatni stranački ili osobni politički poen, vrijeme je nepovratno prolazilo, a broj neostvarenih obećanih promjena povećavao se i povećavao. I sada su svi nezadovoljni: i građani i, kojeg li paradoksa, koalicijske stranke koje su kašu same zakuhale.

Ostavka Dražena Budiše s mjesta predsjednika HSLS-a, Račanu će uvelike olakšati život, ali problem je daleko od rješenja. Budiša je, doduše, bio najveći, ali sigurno ne i jedini kamen u cipeli koalicijske Vlade. Od najvećeg SDP-a, do najmanjih stranaka na vlasti, svi tvrde da »njihovi« ministri nisu dovoljno učinili za svoju stranku radeći u Vladi. Kao da ih porezni obveznici plaćaju za promociju stranačkih interesa, a ne za rješavanje problema države i građana. K tome, HSLS kao druga po snazi koalicijska stranka, nakon odlaska Budiše, tek se treba profilirati u nekom drugačijem svjetlu, odnosno tek se trebaju dogoditi značajne unutarstranačke bitke, a one sigurno neće blagotvorno djelovati na stabilnost i sigurnost istupa Vlade kao jedinstvenog tijela s ozbiljnom i čvrstom podrškom u parlamentu.

Još u rano proljeće, kad se u medijima počelo ozbiljnije kalkulirati s mogućnošću prijevremenih izbora, najvjerniji Račanovi suradnici nisu novinarima propuštali naglasiti da bi to za SDP bilo vjerojatno najbolje rješenje, ali da šef tu mogućnost odbija, jer ona ne bi bila dobra za Hrvatsku, jer bi na najmanje pola godine, a vjerojatno i dulje, blokirala provođenje nužnih promjena. Prošlo je već nekoliko mjeseci, a da se u načinu na koji funkcionira Vlada nije mnogo bitnoga promijenilo. Haaška kriza je, doduše, uglavnom riješena, i to uz veću potporu izručenju generala nego što su vodeći koalicijski političari računali. No, oni pravi bolni - financijski - rezovi tek predstoje.

Nije slučajno v.d. predsjednika HSLS-a Jozo Radoš nedavno »predložio« da se iz Ministarstva obrane preseli u (očito, po njemu manje zahtjevno) Ministarstvo europskih integracija. Neće, naime, biti lako izdržati bijes desetak tisuća ljudi koji su godinama »zbrinjavani« u vojsci i MORH-u, a koje konačno treba »skinuti« s državnog proračuna. U kojem, da bi paradoks bio veći, golemi iznosi za obranu uopće nisu jamčili njenu efikasnost, jer je samo nekoliko posto tog novca bilo namijenjeno tehničkom usavršavanju i održavanju opreme, a gotovo svaka kuna trošila se na plaće, hranu i slično. Stoga se mirno može reći da promjene u tom sektoru nemaju nikakve veze s prelaskom »s ratnog na mirnodopski« proračun, kako to ovih dana možemo čuti, nego prije svega sa skidanjem »kvazisocijale« sa proračunskih stavki koji sa socijalnom brigom nemaju ama baš nikakve veze.

Resor kojega bi se Radoš sada rado odrekao nije samo po tome karakterističan primjer problema s kojima se Račanova vlada tek treba ozbiljno uhvatiti u koštac. Naime, upravo se na vojsci i obrani još uvijek lome i koplja između Banskih dvora i Pantovčaka, a tu predsjednik Stjepan Mesić ne želi olako ispustiti iz ruku posljednje preostale ovlasti. No, Radošu na dušu sigurno ide međustranačko natezanje i prepucavanje, koje je u tom ministarstvu često išlo toliko daleko, svjedoče zaposleni u MORH-u, da je ministar na sastanke nerijetko pozivao samo pomoćnike, iz redova svoje stranke, uredno »zaboravljajući« pozvati svog esdepeovskog zamjenika Zlatka Gareljića.

Može li se, dakle, očekivati da će nakon jesenske rekonstrukcije Vlada početi funkcionirati po bitno drugačijem principu? Vodeći koalicijski političari s kojima smo ovih dana razgovarali u to sumnjaju, s time da za loše funkcioniranje Vlade uvijek optužuju »one druge«. Stoga i ne čudi što, ma koliko se Račan tome javno opirao, većina analitičara smatra da je realnije računati s prijevremenim izborima - najkasnije na proljeće - nego s bitno drugačijom, efikasnijom Vladom.