Godine 2001. jadamo se da nas Haag izjednačava s agresorom i da nam tajnim optužnicama oduzima pravo na obraz. Hoćemo li napokon uzeti zakon u svoje ruke i sami se izboriti za pravdu?

A tvrdnja da smo pobjednici i da nam ne smije biti suđeno bez obzira na učinjene zločine, danas, kod nas, naprosto je blesava. Stvari stoje upravo obratno: dokle god zločini ne budu osuđeni, nismo ni pobijedili! Daleko od toga da bi to bio tek moralno-politički problem! Prošloga je četvrtka, na primjer, Branimir Lokin ovdje uvjerljivo pokazao vezu haaških problema s pitanjem balkanske carinske unije. Riječju, svaka antibalkanska strategija u Hrvatskoj danas mora na jedno od prva tri mjesta staviti obvezu suđenja za vlastite zločine.

A zločini su počinjeni — ondje gdje su počinjeni — nakon pobjede: u Gospiću nakon što je obranjen, u "Krajini" nakon Oluje. Kao što se, uostalom, Bleiburg s Križnim putem dogodio nakon 9. svibnja 1945., Dana pobjede nad fašizmom. Borbi za slobodu (Domovinskom ratu), kao ni borbi protiv fašizma (Narodnooslobodilačkom ratu), ne može biti suđeno. Ali događaji nakon pobjeda govore da to nije bio ni samo antifašizam, ni samo borba za hrvatsku državu. Zločini 1945. govore o ideološkoj mržnji: civili na Križnom putu pobijeni su radi ideološki čišće države. Zločini 1995. govore o etničkoj mržnji: nakon Oluje stotine staraca je pobijeno i tisuće kuća spaljeno radi etnički čišće države. Vlast koja se nije usudila suditi tim zločinima u svojem je temelju imala mržnju — ideološku ili etničku. I na tome će se graditi zapovjedna odgovornost, ma što pravnici s ugroženih strana o tome rekli.

Zločini staljinističke politike nisu suđeni i pali su na komunizam kao takav i na sve komuniste; zločini politike koja je htjela jednu "drukčiju Hrvatsku" - s drukčijim granicama i drugim stanovnicima — trebali bi pasti na hrvatstvo kao takvo i na sve branitelje?!? Prošloga sam rujna stoga ovdje pisao da hrvatsku budućnost istinski opterećuju zločini pobjednika: i onih iz 1945., i onih iz 1995., te da je vrijeme upitati se kako se bitka za ranjenike na Neretvi mogla prometnuti u Bleiburg, obrana Vukovara u razaranje Mostara, oslobađanje zemlje i ubijanje staraca i palež biblijskih razmjera.

Stoga treba reći kako zahtjev Stožera da se borci Domovinskog rata izjednače s antifašističkim borcima baš po pravu na nekažnjeni zločin, sabire u sebi sve ono najgore iz hrvatske sudbine 20. stoljeća. Zaprepašćuje činjenica da Crkva u Hrvata već mjesecima ne nalazi načina osuditi tako bogohulan naum. Nisu li, na ideološkoj crti, u ono doba likvidirani i svećenici? Potpisi za referendum? Dobiveni su na prijevaru! Koliko bi potpisa dobilo pitanje — tko je za to da naši zločinci nekažnjeno uživaju plodove svoga zločina? Ako bi se dobilo više od 100.000 potpisa civilizirani svijet ne bi nas smio protjerati na Balkan, već okružiti bodljikavom žicom. Treba li se čuditi zahtjevu Stožera? Ne, treba se samo sjetiti da je baš SUBNOR bio pravom uzdanicom staljinizma! Ni s većinom udruga hrvatskih branitelja ne može biti bitno drukčije sve dok ima onih koji se nadaju da bi pomoću njih mogli do vlasti.

Zahtjevu Stožera da se branitelje iz Domovinskog rata tretira kao antifašističke pobjednike, Ivica Račan je izišao u susret obećanjem da će se za zločine suditi i partizanima! Potpuno svjestan povijesne odgovornosti koja mu je pala u dio i kao hrvatskom premijeru i kao baštiniku tradicije hrvatske ljevice, tada je, apostrofirajući Križni put, kazao: "Za ovu je Vladu važno da svi ratni zločini, čiji progon ne podliježe zastari, budu kažnjeni". Ako bi to bio i presedan, prisiljeni smo na nj, premala smo zemlja da bismo se smjeli osloniti na išta manje od same budućnosti. A za našu je budućnost važno obnoviti svijest da se baština hrvatske ljevice ne može svesti na staljinizam kao ni ona pravaška na ustaštvo. Po mogućim civilizacijskim dosezima - napisao sam tada - to bi moglo nadmašiti molitvu Willyja Brandta u Auschwitzu. Naravno - dodajem danas - ako ova Vlada bude u stanju ubosti vola. Nije li suradnja s Haagom mogla biti odbijena sve dok je na čelu Tužiteljstva Carla del Ponte koja se drznula optužiti mrtvog Franju Tuđmana? Pa u temelju je ove civilizacije da mrtvima ne sude ljudi, nego bogovi! Moglo se bar kupiti vrijeme (i prostor, politički) da se kod kuće podignu optužnice za sve zločine tijekom i nakon Domovinskog rata, uz neku, barem simbolički važnu, za zločine iz 1945.!

Kakve su šanse da Hrvatska na sebe preuzme teret progona svih ratnih zločina koje su počinili njezini građani? Nisu prevelike. Ali nekih dobrih indicija ipak ima. Što se Ivo Sanader založio za procesuiranje zločina ne mora značiti mnogo. Ali i jedan od zaslužnijih organizatora demonstracija protiv suđenja Mirku Norcu, Josip Jović već prošle se srijede priklonio stavu "... za počinjene zločine u Hrvatskoj treba suditi u njoj..." Izvrsna je to vijest, po političkim prognozama Jović je čuven!

Kako bilo da bilo: ono što pojedinac nikako ne smije — uzeti zakon u svoje ruke — to država svakako mora! Država koja to nije u stanju ne može se ni smatrati pravom državom, pa je i zaslužila biti pod međunarodnim starateljstvom.