Rješavajući krizu otvorenu dospijećem haških optužnica protiv dvojice hrvatskih generala, Vlada se držala većinskog stava da se međunarodna izolacija Hrvatske ne smije dopustiti. Njene su odluke korespondirale i sa, u široj javnosti postignutim načelnim konsenzusom da se ratni zločini moraju procesuirati. Ali vlast se nije imala petlje suočiti s pitanjem o karakteru proteklog rata. lzložena desnoj halabuci ona se radije upustila s njom u nadmetanje u domoljubnoj retorici. Šire problematiziranje stvarnih ratnih ciljeva Tuđmanova režima za novu je hrvatsku vlast ostala tabu-tema.

Pokušavajući riješiti već deceniju otvorene probleme sa Slovenijom, Vlada je iskoračila u dogovor, parafirala je sporazum o koridorima i graničnim crtama kroz Piranski zaljev, ali ga je, bojeći se javne reakcije, učinila tajnim i pitanje je hoće li ga Sabor usvojiti i ratificirati. Kritičari su zasad mnogo glasniji i tvrde da je dogovor na štetu Hrvatske. Vladi se prigovara da se ponaša kompromiserski, mada je postizanje dobrih kompromisa vrhunsko umijeće politike. Umjesto skrivanja, Račan bi javno i jasno morao predstaviti sadržaj sporazuma i - misli li da vrijedi - boriti se za njegovo potvrđivanje.

Populističko udvaranje javnosti lako je savladati. Sadašnji su se vladari, i dok su bili opozicija, šlepali za javnim mišljenjem, teško se sjetiti da su bilo kada prednjačili. Ali zadatak je državnih čelnika da budu na čelu, a ne na začelju. Da budu vođe, usmjeravaju razvoj društva i države i utječu na oblikovanje javnih stavova. To je teže i riskantnije. Jer u takvim prilikama treba jasno artikulirati stav i ne dobije li se podrška - konsekvenca je odstupanje.

Analitičari su davno primijetili da se aktualna vladajuća garnitura proteklih godina naučila na slow motion, uvijek je kaskala za događajima, nikada ih nije sama organizirala. Od onih koji su navikli biti na repu, nije lako napraviti vođe. Političari pretendiraju na liderske pozicije, ali petlje da preuzmu ulogu onih koji vode, da se stave na čelo - dosad nisu pokazali. U tom pogledu mogli bi nešto naučiti od Franje Tuđmana, Doduše, način na koji je on stilizirao ulogu vođe nikako nije za uzor, ali spremnost da se uđe u takav rizik – jeste.