Upravo zbog zaštite temeljnih Ustavnih vrednota, ukupnog pravnog poretka, a prvenstveno zbog zaštite "javnog morala" - tog u zadnjih deset godina prokurvanog hrvatskog društvenog instituta - treba inzistirati na provedbi rečenog zakona, bez obzira na njegove manjkavosti i slabosti. Primjedbe o tome da će takva revizija skupo koštati državu, oduzeti Državnoj reviziji vrijeme potrebno za obavljanje redovnih poslova, dodatno destabilizirati hrvatsko gospodarstvo, te da zbog nedostupnosti većine dokumenata i vremenske zastare većine privatizacijskih slučajeva neće biti moguće zakonski sankcionirati počinjeni kriminal ili nisu točne ili ne pogađaju u bit stvari.

Što se tiče pitanja "koliko to košta?", činjenica je da bi nerealiziranje revizije privatizacije pravno i moralno ozakonilo masovnu pljačku i nemoral u provedbi pretvorbe i privatizacije. To nadalje znači da bi hrvatska država u svom nastanku bila utemeljena na pljački i lopovluku. Ako netko smatra kako takva država ima moralni i pravno-demokratski legitimitet, onda je zlonamjeran ili zaboravlja na dalekosežne posljedice koje sa sobom nosi takva "dobrodušna" ugradnja lopovluka u temelje jedne zemlje.

Jednak odgovor ide i na prigovor kako je većina privatizacijskih slučajeva pravno zastarjela i da u slučaju otkrivanja kriminala neće biti moguće u zatvor strpati same kriminalce. U tom slučaju je onda na snazi stara priča o "javnom moralu", toliko kompromitirana hrvatska priča da će trebati još dugo godina za moralni oporavak hrvatskog društva. Baš zbog toga je potrebno, ako se već ne može pravno kazniti, moralno osuditi i na taj način društveno diskreditirati kriminalce koje ruka pravde neće stići u njihovim vilama i bazenima.

Druga primjedba koju je prvi javno iznio Borislav Škegro, bivši ministar financija, zdvaja nad tim da će Državna revizija provođenjem revizije privatizacije biti onemogućena u izvršenju drugih redovnih poslova. Na nju je izravno odgovorila Šima Krasić, ravnateljica Državnog ureda za reviziju, rekavši kako će zapošljavanjem još 44 ekonomista, koliko ih još može zaposliti po slovu zakona, a koji će polagati ispit za ovlaštenog državnog revizora, te angažiranjem vanjskih stručnih suradnika Državni ured za reviziju moći raditi i redovne i izvanredne poslove.

Tezu po kojoj će revizija poduzeća uzdrmati poslovni ugled "poštenih gazda" demantira činjenica da Državni ured za reviziju ne smije prema Zakonu o državnoj reviziji niti prema međunarodnom revizorskom standardu objavljivati imena firmi nad kojima provodi reviziju. Tek nakon konačne provedbe revizije Državni ured će u redovnim izvješćima Hrvatskom saboru, svakih šest mjeseci, dostavljati podatke o rezultatima revizije.

Dakle, ako se pokaže da je privatizacija u nekom poduzeću provedena bez zakonskih prekršaja, onda nema nikakve osnove po kojoj bi vlasnik te tvrtke trebao osjetiti negativne posljedice te istine. Upravo suprotno. Ako je, pak, to poduzeće privatizirano na nezakonit način, onda je poprilično logično da ugled vlasnika tih poduzeća bude doveden u pitanje. I to ne samo onih "prvih" vlasnika koji su nelegalno otkupili tvrtku, već i svih onih drugih koji su kasnije, eventualno, kupovali "mačka u vreći" a da nisu provjeravali zakonitost vlasničkih papira prethodnih poslodavaca.

Potom bi Hrvatski sabor te dokazne materijale trebao uputiti policijskim i pravosudnim organima, a ovi bi u onim kriminalnim slučajevima u kojima nije nastupila zastara morali pokrenuti uhićenja i suđenja. Da nije zastare i sporog sudstva, bila bi to prava fešta od uhićivanja i sudskih procesa koja bi za sobom najverojatnije povukla i sumnjičenje dijela istaknutih političara koji su u to vrijeme obnašali vlast.

Ovako, sve se čini kako će se većina prokazanih kriminalnih radnji, što se tiče sankcija, svesti samo na moralnu osudu. No, i to bi bio prijeko potreban moralni poticaj ovoj moralno urušenoj zemlji da krene dalje.

Od sindikalnih središnjica na podnošenju zahtjeva za reviziju pretvorbe i privatizacije najviše se, koliko smo uspjeli doznati, angažirala Hrvatska udruga sindikata i njeni granski sindikati.

Dakle, HUS-ovi "favoriti" su Sjeme Slavonija, Transport, Mehanička radionica, Krma, Spačva, Zvijezda, Polikem Zadar, Plobest Ploče, Diona, Unikonzum, Šavrić, Nama, Karbon, Zagrebački transporti, PIK Vrbovec, Trokut Novska, Autobusni kolodvor Split, Autoslavonija, Bilokalnik, ZUC, Jedinstvo, Čazmatrans, Zagrepčanka, Dekor, Rapid, Hospitalija, Zagrebački plavi, TOP Kerestinec, Ortopedija, Gradski podrum, Zavod za školsku opremu i Croatia bus.

— Smatram kako je čitav Zakon složen na nesigurnim nogama i da neće polučiti rezultate koje svi želimo, a da će dijelom destabilizirati domaću gospodarsku scenu. Držim kako je bilo najelegantnije donijeti zakon po kojem će u reviziju ući sva poduzeća koja su prošla proces privatizacije, a da se revizija bazira prvenstveno na tome je li kupac ispoštovao obveze iz kupoprodajnog ugovora i da li je ostvario odredbe iz poslovnog i razvojnog programa koji je morao priložiti prilikom kupnje dionica, odnosno vlasničog paketa.

Ako te obveze nisu ispoštovane, onda slijede sankcije, a mislim kako nije u redu da ovim zakonom nije riješeno i pitanje sankcioniranja kriminalnih radnji, već se ostavlja na slobodu Hrvatskom saboru hoće li to proslijediti pravosudnim organima. Osim toga, smatram kako bi se moglo diskutirati o tome kako činjenica da je netko unaprijedio i razvio poduzeće u gospodarskom i socijalnom smislu možda treba biti i presudna u reviziji pretvorbe i privatizacije.

Ako je poslodavac uspio razviti tvrtku na taj način, mislim da je ispunio cilj privatizacije. Ako je pritom neki mali dioničar bio eventualno zakinut, onda mislim kako ne treba dizati veliku prašinu kako se kvalitetno poduzeće ne bi dovelo u nezgodan položaj, već pronaći način kako da se sada obešteti tog malog dioničara.

Zbilja se bojim da bi problemi koji bi se mogli naći na putu realizacije ovako lošeg zakona mogli pridonijeti tome da on bude najveći legislativni promašaj ove vlasti.