Jutarnji list: 24. 07. 2001.
Hrvatski dar s predumišljajem
Piše: Zdenko Duka
Ono što se najavljuje više od pola godine od jesenjskog konstituiranja nove slovenske vlasti, a u što je i u Hrvatskoj i u Slovenlji malo tko vjerovao, ipak se dogodilo. Hrvatska i Slovenija parafirale su Sporazum o granicama pa je tako, makar na papiru, riješena i granica na moru, koja se od međudržavnog razgraničenja 1991. godine u svim bilateralnim pregovorima činila nerješivom.
Slovenski je parlament svojim pregovaračima Memorandumom o Piranskom zaljevu 1993. godine postavio dva visoka cilja od kojih nisu smjeli odustati - izravni slovenski pristup otvorenom moru i slovensku teritorijalnu cjelovitost u Piranskom zaljevu. Hrvatski je sabor prije dvije godine rezolucijom obvezao hrvatske pregovarače na to da Hrvatskoj u morskoj podjeli pripadne tek polovica Piranskog zaljeva i da je Sloveniji u plovidbi moguće ustupiti jedino tzv. neškodljivi prolaz hrvatskim morem do međunarodnih teritorijalnih voda.
Slovenski su pregovarači ispunili memorandumske zahtjeve, tek s neznatnim ograničenjima. Jer, pristup otvorenom moru Slovenci će imati preko dvije nautičke milje (3,6 kilometara) širokog morskog koridora koji ustupa Hrvatska a koji će i sam imati pravni status otvorenog mora ili međunarodnih teritorijalnih voda. Inače, Hrvatska je taj koridor ionako izgubila kad je s Italijom i Slovenijom potpisala Memorandum o zoni odvojene plovidbe.
Slovenija neće, dakle, nad njim imati suverenitet, neće se moći iskorištavati morsko dno, niti ribariti. Odricanjem svoga suvereniteta, Hrvatska za Sloveniju rješava najveći teritorijalni problem.
I drugi uvjet slovenskog parlamenta iz 1993. gotovo je ispunjen. Hrvatski izvori o još tajnom sporazumu govore o tome da će Slovencima pripasti tri četvrtine Zaljeva, a predsjednik slovenske državne komisije za granice dr. Miha Pogačnik tvrdi da će im pripasti 80,2 posto Zaljeva.
Pri sjevernom dijelu Savudrijskog rta, na južnoj, hrvatskoj strani Zaljeva svakako ne ostaje mnogo više od plićaka za kupanje ili penzionersko điravanje malim, sporim brodicama. Slovenci ionako ne bi mogli dobiti cijeli Zaljev a da se n
e zaposjedne i taj dio hrvatske obale.Slovenski ustupak za sve to je "prepuštanje" Hrvatskoj četiriju sela uz lijevu obalu Dragonje. No, da su ta sela hrvatska, priznavalo se i u Sloveniji. Rijeka je prirodna granica, tu se desetljećima obnaša hrvatska vlast, a katastarski su to i slovenski i hrvatski posjedi. Hrvatskoj je pripao i buntovni Slovenac Joško Joras, sa svojom kućom i posjedom, iako se sve do kraja postizanja Sporazuma činilo da će samo on i njegovi biti pripojeni Sloveniji. No, stanovn
ici tih sela imat će dvojno državljanstvo, velike carinske olakšice i mogućnost liječenja u Sloveniji, gdje su im zdravstvene ustanove mnogo bliže. Hrvatskoj je pripala i vojarna na žumberačkoj Svetoj Geri.Za treći sporni hrvatski ustupak Sloveniji - mogućnost ribarenja slovenskih ribara na zapadnoj obali Istre sve do Limskog kanala - nije zaslužan Račan, nego Tuđman i Mateša koji je 1997., kada je nastao Sporazum o malograničnom prometu, bio premijer. Veliko širenje prostora za slovenske ribarice a
ktivirano je potvrdom tog malograničnog sporazuma u slovenskom parlamentu, onoga trenutka kad je premijer Drnovšek izvijestio zastupnike da je s Račanom ugotovio Sporazum o granici.Premda istarski ribari smatraju da je taj sporazum protivan njihovim životnim interesima, ugovore valja poštivati pa, naravno, i taj koji, s druge strane, daje mnoge pogodnosti hrvatskim državljanima koji žive u pograničnom pojasu.
Kada su podvuče crta da bi se zbrojili međusobni ustupci, lako je zaključiti tko je dobio više. Slovenci svakako mogu biti zadovoljniji i njihov bi parlament mogao lakše i brže odobriti taj sporazum. Ali...
Može se samo nagađati i vjerovati da bi međunarodna arbitraža polovicu Zaljeva dodijelila Hrvatskoj, a Sloveniji onemogućila da ima više od neškodljivog morskog prolaza. Istina je da je u posljednjim godinama Jugoslavije (tada je to bilo nevažno) slovenska, a ne hrvatska policija nadzirala cijeli Piranski zaljev a to bi, slijedom Badinterovih načela o razgraničenju, moglo biti važno za arbit
ražu.Osim toga, u svijetu Slovenija politički stoji bolje od Hrvatske, a znamo da nijedan sud nije posve neovisan od politike.
Zatim, međunarodna bi arbitraža štetila i jednoj i drugoj zemlji jer bi svjedočila o njihovoj nezrelosti da se same međusobno do
govore.Zapadna granica i dobri odnosi sa Slovenijom ključni su za lakše hrvatsko približavanje Europskoj uniji. Slovenija, kao ona koja je spremnija i mnogo bliža bruxelleskom oltaru, može itekako pomoći Hrvatskoj, jer ni njezinoj politici nikako nije u interesu da se na granici s Hrvatskom uspostavi schengenski "sanitarni kordon", kao posljednja postaja civilne Europe i Zapada. Zatim, Slovenija je najavila gradnju autocesta sve do hrvatskih graničnih prijelaza, što je očito namjerno bila izbjegavala
ranijih godina.Kao što je Hrvatska Sloveniji darovala morski izlazni "tunel", red bi bio da njoj Slovenija uzvrati cestovnim i političkim "tunelom".