Još u siječnju, Koordinacija za unutarnju i vanjsku politiku zatražila je procjenu učinka prodaje/privatizacije HT-a. Jedno od pitanja bilo je upravljanje i nadzor svjetlovodnim sustavima i terminalima. Sve vladine komunikacije od 1992. godine, uključivo vojne i policijske, usmjerene su tim sustavom. Iskustva drugih zemalja pokazuju da su u najvećem broju u privatizaciji telekomunikacija uspjele osigurati da država ostane većinskim vlasnikom komunikacijskog transporta.

Neke zemlje, poput Mađarske ili Azerbajdžana, prodale su i segment komunikacijskog transporta. Službena Budimpešta, prema nekim navodima, pokušala je od novoga većinskog vlasnika, naknadno otkupiti taj dio. Uvjete novog vlasnika Mađarska nije mogla ispuniti. Početkom 2000. godine, napravljena je studija u Ministarstvu prometa i veza, u kojoj je navodno upozoreno da ne bi trebalo dopustiti privatizaciju magistralnoga komunikacijskog transporta.

U Institutu za obrambene studije napisana je analiza pod indikativnim naslovom »Privatizacija HT - naučena lekcija«. Temeljna poruka teksta, pojednostavljeno, glasi »prethodna prodaja nije bila dobra, a moralo se učiniti bolje«.

U Saboru je, tijekom prvog dijela privatizacije HT-a, zapamćen istup jednog zastupnika i njegova sugestija da se transport informacija izdvoji iz prodaje stranom vlasniku. Navodno je već tada upozoreno da bi bilo mudrije stvoriti posebno trgovačko društvo pomoću kojeg bi se iz privatizacije izdvojio magistralni komunikacijski sustav. O tome je bilo rasprave i na sjednicama tadašnjeg Nadzornog odbora HT-a. Prijedlog je odbijen jer je prevladalo tumačenje da je riječ o vrlo složenom procesu koji bi zadugo odgodio privatizaciju HT-a.

Naši sugovornici upozoravaju na vjerojatnost utjecaja Deutsche Telekoma koji je, kad je došao u posjed prvog paketa dionica HT-a, osigurao i mogućnost blokiranja promjena svih strateških odnosa vlasništva koji nisu u njegovu interesu. Osobito njegova najvrednijeg dijela - magistralnog komunikacijskog sustava. Naši su sugovornici u Ministarstvu obrane izričito naglasili da prodaja HT-a »u bitnom smislu ne narušava obrambene planove«. Riječ je, kako su kazali, o tzv. poslovnom komunikacijskom sustavu, jer bojni sustav posebno funkcionira.

Dvojbe izazivaju pitanja tzv. raspoloživosti sustava u privatnom, stranom, vlasništvu. Praktično to znači pitanja većeg ili manjeg interesa novog vlasnika za pojedine dionice pa sve do bojazni od isključivanja dijela sustava veza shodno interesu vlasnika. Ili - što se može dogoditi ako novi vlasnik odluči prodati svoj dio HT-a? Koji se tada problemi mogu pojaviti? Činjenica je također da komunikacijski sustav HT-a osigurava transfer svih informacija - ne samo tzv. sigurnosnih u klasičnom smislu.

Odgovora za sada nema iako su možda u dokumentu koji su u travnju 2001. priredili Glavni inspektorat MORH-a, MUP, Ministarstvo prometa i veza i Ministarstvo gospodarstva. Ipak, svi sugovornici ističu da je novi vlasnik, pouzdano, zainteresiran za podizanje kvalitete čitavoga sustava. Deutsche Telekom je respektabilna tvrtka. Među sugovornicima je prošireno uvjerenje da je u interesu države da takav partner upravlja sustavom, umjesto dvojbenih interesnih skupina u Hrvatskoj. Istodobno, na primjer u slučaju MORH-a, kada bi se izdvojio dio tzv »poslovnog sustava«, vojska ionako ne raspolaže potrebnim brojem stručnjaka osposobljenih za te poslove.

Eventualnu, možda nategnutu povezanost, mogli bismo potražiti u tzv. američkom non paperu, s privatnim komentarima iz ožujka ove godine. Tom je prigodom upozoreno, a potvrdio je to i veleposlanik SAD Lawrence Rossin na seminaru u Dubrovniku - Hrvatska se nije pokazala u Partnerstvu za mir koliko je Amerika očekivala. Želimo li ubrzani nastavak prema višoj razini pridruživačke ceste za NATO, Hrvatska je obvezna učiniti tri stvari: zakon o obrani, strategiju nacionalne sigurnosti i, napokon, započeti s bilo kakvim reformama. Procjena je da se u vojsci nije učinilo dovoljno, ili gotovo ništa.

Američka studija još nije predstavljena u završnoj verziji. Dokument se očekuje ove jeseni ali, ukratko, jasno je - vojska je prestara, nestručna i preglomazna. Dužnosnici NATO-a jednostavno navode da hrvatske želje o ubrzavanju prema atlantskom obrambenom savezu ovise o unutarnjem sređivanju. Posebno ako Zagreb želi postati službeni kandidat za NATO na sljedećem atlantskom sastanku na vrhu. Nova američka administracija, zbog posebnih geopolitičkih imperativa, voljna je velikom brzinom Hrvatsku progurati prema NATO-u.

Procjena da su Sjedinjene Države snažno zainteresirane za sve što se zbiva u Hrvatskoj počiva na uvjerenju da Amerikanci žele ovdašnje obrambeno planiranje uskladiti s njihovim, pojednostavljeno rečeno, željama. Već se sada uočava američko zadovoljstvo mogućnošću korištenja hrvatskih vojnih poligona. Postoje također i tumačenja da je SAD zainteresiran u Hrvatskoj stvoriti svoju snažnu logističku bazu. Pretpostavke su jasne - od luke Rijeka do vojnih poligona je manje od dvjestotinjak kilometara.

Razvoj događaja takve naravi za hrvatsku je stranu zanimljiv, ali i nezgodan. Nužna su, naime, jasna formalna jamstva i ugovori. Kako god, ostaje konstrukcija da je žurnalistički interes za sigurnosni aspekt privatizacije HT-a posljedica moderiranih upozorenja SAD. U ovom slučaju to nije točno, ali i sama naznaka takve mogućnosti, posredovala je stvaranju dodatne optike u vrednovanju dvojbi o privatizaciji HT-a.