Vjesnik: 26. 07. 2001.
Sporazum mora biti prihvaćen sa 101 rukom
»Prema razgovorima sa zastupnicima, mali su izgledi da dvije trećine njih digne ruku za sporazum
«, kaže Željko Glavan, član Odbora za vanjsku politiku / Neki političari tvrde da, nakon parafiranja i mogućeg parlamentarnog odbijanja, sporazum ne može na međunarodnu arbitražu, no profesor ustavnog prava Zvonimir Lauc pobija takve tvrdnjeZAGREB, 25. srpnja - Ocjenjujući sporazum o granici sa Slovenijom, potpredsjednik IDS-a i saborski zastupnik Damir Kajin je, među ostalim, upozorio i na pravni problem koji će se, tvrdi, pojaviti kad taj međunarodni dokument bude trebalo ratificirati u Saboru. »Ovakvim sporazumom Slovenija ostvaruje jedan od svojih strateških nacionalnih interesa, a to je izlaz na međunarodne vode. Sad je suština svega u tretiranju tog pitanja, to jest treba li za njega imati dvotrećinsku ili kvalificiranu većinu«. Željko Glavan, član Odbora za vanjsku politiku, dovodi u sumnju da bi takav sporazum uopće mogao biti prihvaćen u Saboru, izričito spominjući »dvotrećinsku većinu«.
»Prema razgovorima s kolegama zastupnicima, u ovom su trenutku mali izgledi da dvije trećine njih digne ruku za ovaj sporazuma«, kaže Glavan, odbacujući prigovore da neki zastupnici, odbijanjem Vladina prijedloga, žele politikantski skupljati političke poene. Glavan, stručnjak za pomorsko pravo, objašnjava što se događa ako Sabor odbaci sporazum: »Jedno od rješenja je i međunarodna arbitraža koju Hrvatska mirne duše može prihvatiti«.
Zvonimir Lauc, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Osijeku, smatra da nema nikakvih dvojbi oko načina usvajanja ili odbijanja međunarodnog akta u Saboru. »Ustav je jasan. On u članku 8. utvrđuje da se granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora. U ustavnu materiju pripada i način donošenja te odluke. Izrijekom je određeno da se takva odluka donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Ne radi se o klasičnom međunarodnom ugovoru nego o jednokratnom aktu. Svaka suverena država u sklopu svog suvereniteta odlučuje i o granicama.« Ne postoji vremensko ograničenje za donošenje takve odluke, kaže Lauc. »U slučaju neuspjeha, Vlada može ponovno, neograničeno puta, staviti tu vrstu odluke na glasovanje, ali uvijek po utvrđenoj proceduri.«
Jesu li zastupnicima unaprijed vezane ruke, s obzirom da su vlade obiju država već parafirale sporazum? »Ne, jer parafi nemaju pravnu snagu, iako imaju političko značenje koje zahtijeva ozbiljnu parlamentarnu raspravu i predstavljaju orijentir za raspravu i odluku«, kaže profesor Lauc.
Neki političari tvrde da nakon parafiranja sporazuma i mogućeg parlamentarnog odbijanja, takav međunarodni akt ne može naknadno biti predan međunarodnoj arbitraži. Profesor Lauc pobija takve tvrdnje. Međunarodna je arbitraža jedan od načina razrješenja problema kad se stranke u sporu ne mogu sporazumjeti. Arbitražna odluka kao pravorijek obvezatna je za strane koje svoje sporove povjeravaju međunarodnoj arbitraži.
Dio političara smatra da se problem komplicira zbog činjenice da morska granica, za razliku od kopnene, nikad nije formalno ucrtana. Međutim, profesor ustavnog prava Zvonimir Lauc to pobija, tvrdeći da je i u tom pogledu Ustav jasan i precizan. Suverenitet Republike Hrvatske odnosi se na njeno kopno, rijeke, jezera, prokope, unutarnje morske vode, teritorijalno more te zračni prostor iznad tih područja. Tu, istina, postoji mala distinkcija vezana uz jurisdikciju u morskom području i podmorju izvan državnog područja: da Republika Hrvatska ostvaruje suverena prava u skladu s međunarodnim pravom. No to nije upitno u ovom slučaju.
Aleksa Crnjaković