Vjesnik: 26. 07. 2001.
Ne može se sa sudom surađivati
Ako se želi ustanoviti zapovjedna odgovornost, tada je treba zahtijevati i od zapovjednika »zaštitnih snaga« (nizozemski bataljun), koje oko Srebrenice nisu imale borbene zadatke, nego jedini zadatak da zaštite civile. One su zlorabile povjerenje Srebreničana, pa su se oni, nadajući se proklamiranoj zaštiti, predavali Mladićevoj vojsci, a
posljedica je deset tisuća ubijenih ljudiDUBRAVKO HEINRICH
Danas se toliko govori i piše o nekakvoj suradnji s Haaškim sudom, što nema nikakva smisla i stvara pogrešne predodžbe da je ona moguća.
Nijedan sud zapravo nikada ni s kim ne »surađuje« - sud odlučuje i donosi naloge. Mogu kao vještak biti u odličnim odnosima sa sucima - osobama, ali će se te iste osobe, kao suci, meni obratiti s nalogom u kome piše da se na temelju članka xy ima izvesti vještačenje na okolnosti u...
Nakon što smo pristali na kompetentnost Haaškog suda da sudi za ono, što taj sud smatra »ratnim zločinom« na području bivše Jugoslavije, nismo u položaju da »surađujemo« s tim sudom nego da ispunjavamo njegove naloge.
To ne moramo činiti žmireći, jer nam nitko ne može uzeti pravo da analiziramo položaj u koji nas se dovodi, upozoravajući na sve devijantne pojave, koje bi mogle nastupiti i one, koje su već nastupile.
Devijantna je arogancija tog suda na samom početku odnosa s Hrvatskom. Kada bi bio istinit navod da se građanima neke zemlje sudi u Haagu zbog toga što manjka povjerenja da bi se to kvalitetno učinilo u domovini, dakle, da je zamjena za domaći sud, onda ona ne bi smjela odudarati od domaćeg suda, osim po vjerodostojnijoj pravednosti.
Odgovarajuću ponudu hrvatskih pravnika Haaški sud je odbio, on je nametnuo svoja pravila, oslanjajući se na instrumentarij prisile »međunarodne zajednice«.
Time je taj sud izgubio demokratsku legitimaciju, a zemlje, koje ga podržavaju dovele su u pitanje svoju demokratičnost. Dosad se može reći da Haaški sud ne sudi prema zakonima koje bi donio demokratski izabran parlament, a kaznena se djela smišljaju u hodu uz česta lutanja.
U njemu sjede suci, koji nisu, kako tvrdi BBC, izabrani prema svojim sposobnostima i kvaliteti, nego prema odanosti režimima, koji ih u Haag šalju.
Za velik dio sudaca, koji potječu iz siromašnih zemalja odlazak u Haag po dobru plaću jednak je lutrijskom dobitku. Psihologija plaćenika u takvih je sudaca programirana, na svakom je da odredi granicu do koje će se dati korumpirati.
Okrivljenika zapravo bira zemlja, koja ima najsavršenije svemirske uređaje za praćenje ljudi. Izabire ih i plaća sudu, tako da ostvari svoje nacionalne interese.
To je, dakle, sustav, koji onda zamjenjuje domaće sudove.
Nasiljem kojim prijeti taj sud i oni koji iza njega stoje, neće se moći postići deklariran politički cilj - da se povećaju šanse za željen suživot. Upravo suprotno, nakon što su dopustili okupaciju, sada nam još i sude. Možda se to i želi, da bi se onda primijenilo novo nasilje?
Dok ovo pišem ozbiljno se u sudu razmatra slanje kući gđe Plavšić, a britanski analitičari navode da je najveći problem koji stoji na putu puštanju Miloševića obrazloženje smisla NATO-bombardiranja Srbije, s ciljem da se on sruši i dovede u Haag...
Bude li, dakle, političke volje poslat će kući i Miloševića, a nje neće manjkati stvori li se kritična masa njegovih obožavatelja u svijetu.
Posjet gđe Mire Marković svojem suprugu u zatvoru jednim je potezom minirao pravila suda.
Ne samo da je za nju ukinuta zabrana izdavanja viza (Miloševićeva suradnica), nego je ona od prve dobila dozvolu produljena boravka s osumnjičenikom, koji znatno prelazi propisano vrijeme susreta, a u nizozemskim medijima takva je provala sentimentalnih reportaža o bračnom paru, da Mira može uskoro medijski zamijeniti princezu Dianu.
Lord Owen u interwievu BBC-u 16. lipnja kaže da se »kompromis mora postići, imajući u vidu da je apsolutna pravda nedostižna. Nadam se da će se postići nekakav sporazum, koji će uzeti u obzir stabilnost Jugoslavije. Upravo sam ja s Cyrusom Vanceom predložio Vijeću sigurnosti 1993. osnivanje Haaškog tribunala.
Vjerovao sam da će Vijeće sigurnosti imati dovoljno zdravog razuma, da procjeni kada će potreba za pomirenjem postati važnijom od težnje za apsolutnom pravdom. Kada smo inicirali tu ideju, podrazumijevali smo da ćemo doći do točke kada ćemo reći: Dosta!. Je li ta točka odlazak Miloševića, Mladića ili Karadžića u Haag ne mogu presuditi, ali znam da se proces stalna gonjenja i odvođenja ljudi u Haag mora zaustaviti, jer postaje zapreka obnavljanju zajedničkog života ljudi«.
Slažemo li se s autorom, ili znamo bolje od njega? Hoćemo li zahtijevati da Blaškić, Kordić,... odrade svoje kazne i ako se ukine Sud?
Nije dakle moguća apsolutna pravda pa poznatih pedeset genocidnih silovatelja slobodno šeće po Foči ( Times, 1. ožujka 2001. u članku o silovanoj Azri i kćeri Leili).
Ako se želi ustanoviti zapovjedna odgovornost, tada je treba zahtijevati i od zapovjednika »zaštitnih snaga« (nizozemski bataljun), koje oko Srebrenice nisu imale borbene zadatke, nego jedini zadatak da zaštite civile.
One su zlorabile povjerenje Srebreničana, pa su se ovi, nadajući se proklamiranoj zaštiti, predavali Mladićevoj vojsci, a posljedica je deset tisuća ubijenih ljudi.
Očekujem od zapovjednika tih trupa da dobrovoljno ode u svoju prijestolnicu, pred Sud. On je postupajući protiv zadatka UN-a da zaštiti pučanstvo, postupio tako da se dogodio genocid, na području, za koje je bio zapovjedno odgovoran.
Tek tada će biti uvjerljivo privođenje hrvatskih generala, koji su izvodili borbene zadatke, da bi objasnili kolateralnu štetu i stotinjak puta manje kolateralnih civilnih žrtava.
Autor je profesor iz Karlovca