Novi list: 26. 07. 2001.

Budućnost je od Hrvatske digla ruke

Piše: Jelena Lovrić

Na adrenalinom prenapumpanoj javnoj sceni - kojoj su glavne teme Haag, generali, Domovinski rat, zatucani biskupi i njihovi pokušaji ograđivanja države - po Hrvatsku apsolutno najalarmantnija činjenica ima sve izglede da prođe nezapaženo. Hrvatska nema budućnosti, jer oni koji jedini mogu predstavljati budućnost neke zemlje, svoju su domovinu spremni napustiti.

Veliko istraživanje tjednika Globus, naime, pokazuje da četiri petine mladih Hrvata (81 posto) u dobi između 17 i 25 godina smatra da im je budućnost sasvim neizvjesna, dvije trećine (67,7 posto) iselilo bi se iz Hrvatske, a skoro polovica (44,5 posto) uvjereno je da se poštenje ne isplati. Globus s razlogom zaključuje da se radi o izgubljenoj generaciji. Tim navodima treba dodati podatak da je proteklih godina iz Hrvatske iselilo 120 tisuća mladih, obrazovanih ljudi.

Hrvatska je imala sve šanse da postane simpatična i ugodna evropska zemljica. Danas joj njena mladost okreće leđa, tretira je kao izgubljen slučaj. Netko bi se ozbiljan i odgovoran ipak morao zapitati što se zapravo dogodilo i ima li pomoći. Zemlja i društvo jesu poharani ratom, materijalna je osnova života u proteklom desetljeću popljačkana duhovna razorena. Ali prolazila je Hrvatska i težih katastrofa pa se ipak izvukla. Nisu u pitanje bile dovedene njene vitalne snage.

Danas su Hrvati ubijeni u pojam. Materijalne bi se teškoće mogle prevladati, kad bi se mogla mobilizirati društvena energija. Ali Hrvatska je danas toliko obeshrabrena i apatična da jedva vegetira. Generacija omladinaca iz 90. bila je spremna goloruka, u tenisicama, otići braniti zemlju. Danas više od polovice (55 posto) mladih nije sigurno da bi ratovali za svoju domovinu. Ne vide u njoj ništa vrijedno ideala i žrtve. Ništa što bi imalo smisla. Ne vide u njoj ni mogućnosti da žive. Tako Hrvatska zapravo doživljava svoj najteži poraz.

Po želji da se bježi na Zapad, gdje se prepoznaju veće perspektive, Hrvatska danas spada u zemlje Trećeg svijeta. Aktualna, kao i svaka buduća vlast, o toj bi činjenici, prvorazredne političke važnosti, morala voditi računa u svakoj sekundi svoga mandata. Ali samoživa vladajuća garnitura, koja je gerontologija ne samo po godinama nego i po političkim idejama, zbog isključene mladosti još se nije dala zabrinuti. Ufurana u podvriskivanja oko marginalija, možda još nije stigla shvatiti da izgubljene generacije proizvode pukotine i duboke razjede u životnom tkivu nacije. Na njihovom mjestu ostaju ožiljci iIi nastaje truljenje.