Isti optimizam ne prevladava kada je riječ o susjednoj Bosni i Hercegovini, unatoč petogodišnjem međunarodnom kvaziprotektoratu. Naravno, mir je tu zavladao, strah je nestao, uspostavljena je sloboda kretanja, infrastrukture su obnovljene i zemlja je dobila jaku valutu (konvertibilnu marku). Pet milijardi dolara koje je međunarodna zajednica potrošila od 1996., nije potrošeno uzalud. No, na povratak povjerenja između Muslimana, Srba i Hrvata - kojih ima 2 milijuna, 1,3 milijuna i 700.000 - još se čeka. To potkrjepljuje činjenica da su povratkom prognanika i izbjeglica zbog građanskog rata (travanj 1992. - listopad 1995.) obuhvaćene samo starije osobe. Mladi, radno sposobni ljudi svoju poslovnu budućnost za sada vide samo unutar zajednice u kojoj su živjeli u trenutku prekida neprijateljstva koji su potvrdili Daytonski mirovni-sporazumi iz 1995.

Bosna i Hercegovina jedinstvena je država samo na papiru. Iznimno zamršen Ustav, rezultat daytonskih nagodba, ne funkcionira. Demokratsko djelovanje ustanova koje su zajedničke za sva tri naroda, koči opstruktivna strategija različitih izabranih predstavnika koje se još temelje na nacionalizmu u najužem smislu. Kada se moraju donijeti važne odluke od zajedničkog interesa primjerice o donošenju zakonskog sustava za poticanje stranih ulaganja - to je uvijek po diktatu Visokog predstavnika međunarodne zajednice, sada austrijskog diplomata Wolfganga Petritscha.

Ne samo da ne funkcionira suradnja između Republike Srpske (samostalni entitet bosanskih Srba, 49 posto područja) i drugog entiteta, hrvatsko-muslimanske Federacije, već je unutar same Federacije došlo do blokade - Hrvati (demografski u manjini i u opadanju) nepovjerljivi su prema Muslimanima koje optužuju za hegemonizam. U stvarnosti, Mostar, glavni hercegovački grad, još je podijeljen na istočni, muslimanski, i na zapadni, hrvatski dio.

Velika većina puka u Bosni i Hercegovini svjesna je prednosti međunarodnog protektorata. U očima stanovnika, pravu vlast ne obnašaju mjesni političari koje su izabrali, već četiri tuđinca: Visoki predstavnik koji je podložan kontaktnoj skupini za bivšu Jugoslaviju (SAD, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Rusija); glavni zapovjednik NATO-ovih stabilizacijskih snaga (SFOR, trenutačno s dvadeset tisuća vojnika); posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a (upravlja nenaoružanim međunarodnim redarstvenim snagama od tisuću i osamsto ljudi) i voditelj mjesne ispostave Svjetske banke.

Carla del Ponte, glavna tužiteljica ICTY-ja, nedavno je rekla da je 'sramota' da Radovana Karadžića i Ratka Mladića, političkog i vojnog vođu bosanskih Srba u građanskom ratu, SFOR još nije pronašao i uhitio. 'Zapitate li me zašto Karadžić još nije uhićen, ne mogu vam dati razložan odgovor. Činjenica da je na slobodi, prešutan je poticaj najradikalnijim Srbima i osuda većinom nedužnog puka koji mora nositi teret ratnih zločina što ih je počinila šačica ekstremista i zločinačkih ratnih profitera', kaže za 'Le Figaro' američki diplomat Jacques Klein, UN-ov izaslanik u Bosni.

Ustvari, klima se promijenila otkako je vlada u Beogradu izručila Miloševića Haagu. Premda to nisu otvoreno priznale NATO-ovu glavnom stožeru u Sarajevu, tajne službe triju velikih vojnih sila nazočnih na terenu (SAD, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo) počele su utrku za prestiž tko će prvi otkriti gdje se krije Karadžić. Amerikanci, koji imaju najviše novca - i koji su javno obećali nagradu od pet milijuna dolara onome tko omogući da se uhite Karadžić i Mladić - najviše su, kako se čini, odmakli u utrci.