Desetogodišnji pat razgraničavanja između Hrvatske i Slovenije koji nije mogla riješiti ekspertna diplomacija, čini se da je u remi uspjela pretvoriti personalna diplomacija Drnovšeka i Račana. Premijerokratski pristup računao je na kumulativni efekt sporazumijevanja pa je uključivao i rješavanje svih preostalih hrvatsko-slovenskih odnosa: od slovenske ratifikacije malograničnog sporazuma do Nuklearne elektrane Krško.

Kopnena granica u dužini 670 kilometara povučena je na osnovi triju kriterija: katastra, vršenja vlasti na dan 25. 6. 1991. i slijeđenja prirodne granice. Tamo gdje su se slovenski i hrvatski katastri poklapali, činjenice su govorile same po sebi, a tamo gdje su se preklapali, išlo se na cestovno-riječno-planinske limitrofne solucije.

No svaki dosadašnji prijedlog delimitacije mora u Piranskom zaljevu pretvarao je kamen međaš u kamen spoticanja. Slovenci su imali neškodljiv pristup otvorenom moru, znali su da bi međunarodnom arbitražom vjerojatno gubili, ali su ipak htjeli međunarodno potpisani sporazum o "dimnjaku", odnosno prolaz iz svojih teritorijalnih voda kroz hrvatske teritorijalne vode do međunarodnih voda.

Sličan presedan napravila je Francuska ne samo u odnosu na Monako nego i Kanadu. Slovenija je umjesto trampe - morski koridor za cestovne koridore - dobila koridor kroz koridor. Njime ne dobiva ništa što već sadržajno nije imala – osim 80,2 posto Piranskog zaljeva! Bez njega to ne bi bilo moguće. Slovencima je on bio potreban radi bočne crte razdjeljivanja s hrvatskim teritorijalnim morem koja nije postojala jer je u međunarodnopravnom smislu postojalo samo "savezno" more, a ne "republička" mora.

Slovensko je pregovaračko polazište bilo blisko "Deklaraciji o cjelovitosti Piranskog zaljeva" koparskog Civilnog društva za granice Danijela Starmana koji se žestoko protivio Tuđmanovu pregovaračkom cilju - hrvatskom očuvanju morske granice s Italijom kao članicom NATO-a. Ovim se sporazumom ta osimska granica zadržala, ali je sada valja braniti i radi zajedničke hrvatsko-slovenske borbe protiv, ne samo morskih, talijanskih revindikacija, koje je dao naslutiti novi talijanski ministar vanjskih poslova Renato Ruggieri.

Od 18 kvadratnih kilometara Piranskog zaljeva Hrvatskoj bi trebalo pripasti 3,5. Ako se u obzir uzme dosadašnje iskustvo korištenja Piranskog zaljeva, ako Hrvatska praktički ne gubi svoje more pretvarajući ga u otvoreno, ako jednog dana obje zemlje uđu u EU, onda taj piranski kompromis ima dalekosežnog bilateralnog smisla. Jer je svaki sporazum bolji od mrtve točke.

Samo, iz slijepe ulice ne treba izlaziti poput slijepaca. To se u prvom redu odnosi na "decizionista" Račana koji je očijukajući s Drnovšekom previdio "očijukanje" sa Saborom. Pregovori su se očito finiširali takvim tempom da ni sam Račan nije bio upoznat s detaljima, a nije imao snage to priznati, jer je npr. imanje Jožka Jorasa, prvoborca za "vraćanje" Mlina Sloveniji, prvotno vidio kao dio slovenskog teritorija.

Račan se iskupio za zadrškom preko iscrpne novinarske konferencije. To će olakšati posao i Zdravku Tomcu, predsjedniku Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora koji je i predsjednik Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva. Odbor za vanjsku politiku slovenske skupštine pod vodstvom Jelka Kacina već je prihvatio ovaj sporazum. Ratifikacijski optimizam budi i konstruktivni susret opozicijskih prvaka Janeza Janše i Ive Sanadera. Ali dok se Drnovšekova većina u skupštini zove "Koalicija za Sloveniju", Račanova u Saboru djeluje kao "Koalicija za smanjivanje koalicije".

"Mehka meja" (meka granica) je lajtmotiv od zajedničkog proglašenja samostalnosti ovih dviju država. Prihvaćanjem malograničnog sporazuma, najvjerojatnije se tih novih 27 malograničnih prijelaza neće ni graditi kako je ovih dana kazao slovenski europski ministar Igor Bavčar. Čini mi se da će istinski pobjednici ovog "hladnog rata" za granice između Hrvata i Slovenaca biti – Talijani. Oni će, zahvaljujući uspostavi mehke meje u Istri, dokazivati da za Talijane od Buja do Trsta zapravo i nema granica. To bi bez mononacionalnog trijumfalizma trebali shvatiti i Hrvati i Slovenci i prihvatiti taj sporazum kao euroliku "confidence-building mesaure".

Što je državotvorniji interes Hrvatske? Imati Sloveniju za dugoročnog strateškog partnera ili nastaviti međudržavnu progresivnu paralizu i čekati balkaniziranje "limesa EU-a"?