Sedamdesetjednogodišnja Sara Kričković pronađena je prerezana vrata; tijelo godinu dana starije Nedeljke Krajnović većim je dijelom spaljeno; njena prezimenjakina Pera, 86 godina, živa je spaljena u svojoj kući; Boja Pjevac, nadomak sedamdesetim, ustrijeljena, s tri amputirana prsta; Janko Potkonjak, 62 godine, nađen je ustrijeljen, proboden i odrezanih genitalija; njegovih godina Sava Rajčević zaklana; Ankica Vujnović ustrijeljena, nekoliko prsta amputirano - ukupno 38 u Medačkom džepu pobijenih Srba, uglavnom staraca, čija se smrt stavlja na dušu generalu Rahimu Ademiju.

Optužnica protiv generala Ante Gotovine navodi da je od početka Oluje pa u iduća tri i pol mjeseca u njegovoj zoni odgovornosti ubijeno najmanje 150 Srba. Lista mrtvih i ovdje pokazuje da je pretežno riječ o starcima. Uglavnom nema podataka o masakriranju, većina je "samo” ustrijeljena. Primjerice, dva tjedna nakon Oluje pobijena je cijela obitelj Grubor, redom starčad od 90, 80, 65 godina, samo je Milka imala pedesetak, najstarija je spaljena, Jovo – zaklan.

Hrvatska se imala pravo braniti i oslobađati. Ali kakva je obrana i oslobađanje klanje i masakriranje staraca koji nisu mogli ni bježati? Bez obzira na to što haške optužnice možda sadrže i neke problematične dijelove, vjerojatno na dubiozan način formulirane odnose između Hrvatske i samoproglašene pobunjeničke kvazi-države, njihov je glavni sadržaj ipak spisak zločina. A da su ljudi pobijeni, masakrirani, zapaljeni - to se nikakvim naknadnim reinterpretacijama više ne da promijeniti. Ta činjenica ostaje zasvagda. Zločin je štoviše dobio ime, postao je sasvim konkretan. Težina tih zločina pada na cijelu Hrvatsku, dok ne budu kažnjeni oni koji su ih počinili, dok ne bude osuđena politika koja ih, u najmanju ruku, nije procesuirala. Možda se pokaže da su Ademi i Gotovina u toj stvari sasvim nedužni, ali netko je kriv.

Umjesto suočavanja s činjenicom zločina, protivnici Haaga, čak i oni s biskupskom čašću, pokušavaju ovih dana skrenuti pažnju javnosti na drugu stranu. Haškom se sudu prišiva zločin prema hrvatskom narodu, traži se njegovo izjašnjenje o tome “je li se Hrvatska imala pravo braniti, tko se branio a tko napadao, je li Hrvatska u ratu pobijedila ili je poražena i priznaje li se suverenitet hrvatske države”. Želi li se time reći da pravo na obranu podrazumijeva ubijanje civila, klanje i paljenje staraca? IIi činjenica da je Hrvatska u ratu pobijedila garantira pravo na osvetničke orgije? A oni koji su pobijeđeni mogu se valjda, po toj logici, zvjerski potamaniti? Ili suverenitet hrvatske države znači da se na njenom teritoriju mogu nekažnjeno činiti zločini? Mogu li se oni koji su posegnuli za takvim krvavim konačnim rješenjima nazivati hrvatskim vitezovima? I može li nakon objave haških optužnica Hrvatska mirno spavati, kao da se ništa nije dogodilo?