Vjesnik: 27. 07. 2001.
Ademi u Haagu
Za hrvatskog generala Rahima Ademija rat još nije završio. Svoju borbu za Hrvatsku nastavit će pred sucima Haaškog suda i pokušati pobiti optužbe koje teško blate ne samo njega nego i hrvatsku vojsku, a, prema zlonamjernima, čak i čitavu naciju.
Optužnica protiv generala je pročitana i optužuje ga za teške zločine. Hrvatski general, za kojega znamo da je zaslužan za mnoge oslobađajuće vojne operacije tijekom Domovinskog rata, optužen je za zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnih prava tijekom akcije hrvatskih snaga u Medačkom džepu 1993. godine.
Uz to, iz »dodatnih činjenica« doznaje se da se u optužnici uopće ne spominju razlozi zbog kojih je akcija pokrenuta. Ne spominje se agresija srpskih snaga niti granatiranje Gospića, nego se akcija u Medačkom džepu uzima kao izoliran slučaj, ili »stanje oružanog sukoba«.
U tom se svjetlu optužbe čine još težima kao da je to nekome i bila namjera, i sada se samo možemo nadati da će se tijekom suđenja dobiti odgovor i na to važno pitanje.
Ne znamo tko stoji iza teških optužbi protiv generala, ali gledajući ga kako odlazi odlučan i uzdignuta čela uvjeren u svoju nevinost, čini se da oni koji su ga optuživali, kako je sam rekao pažljivo biranim riječima, »nisu bili najbolje informirani«.
Odlazak generala u Haag u nekih je u Hrvatskoj vjerojatno pojačao sumnje u smisao i mjerodavnosti Haaškog suda. I general Ademi imao je tih dvojbi, no prevladalo je mišljenje da odlazak u Haag ima smisla ako je već optužen, jer tako će na najbolji način obraniti svoju nevinost i dostojanstvo.
Ako je postojao zločin, mora postojati i zločinac, a zločinac treba biti osuđen, i tu je sve jasno.
Važno je što je general Ademi u Haag otišao sam, bez pritisaka i bez ikakvih »jamstava« međunarodnih moćnika o »brzom i poštenom suđenju«.
U zračnoj su ga luci ispratili samo njegovi najbliži i skupina hrvatskih građana, među kojima nije bilo onih koji su se najviše u javnosti isticali u obrani dostojanstva i ponosa, čini se, samo nekih, hrvatskih generala. Zašto? Na to pitanje neka odgovore oni sami.
Marinko Bobanović