ZAGREB, 27. srpnja - O haaškoj optužnici protiv generala Ante Gotovine razgovarali smo s prof. dr. Ivom Josipovićem, stručnjakom za međunarodno pravo i pitanja Haaškog suda.

- Sam tekst optužnice sukladan je Statutu i Pravilniku o postupku i dokazima. Zanimljivo je da kod određenih inkriminacija postoji alternativno optuženje za izravnu odgovornost (naređenje, planiranje, pomaganje), te za proširenu zapovjednu odgovornost, koja se sastoji u propustu da se zločin spriječi ili kazni. U odnosu na optužnice kakve postoje u našem kaznenom postupku, one su relativno šture i bez navođenja dokaza.

No to nije rezultat manipulacije nego proizlazi iz strukture postupka na Sudu, po uzoru na angloamerički tip postupka. Sigurno je da, kad su predmet optužbe događaji iz Domovinskog rata, uvijek ima mjesta za političare i njihove ocjene. Sigurno je i da će te ocjene znatno varirati. Optužnicama protiv generala Gotovine i Ademija prigovara se politiziranost, posebice da daju državnopravni značaj tzv. republici srpskoj krajini. Tome se u prilog ističe kako se u optužnici o krajini govori bez navodnika, kako se »službeno proglasila nezavisnom« i sl. Napominjem, međutim, da se izričito govori o samoproglašenoj »krajini«, da se na više mjesta ističe kako je ona dio Hrvatske te da nigdje nema riječi o nekom državnopravnom karakteru te nelegalne tvorevine.

Međutim, razumljiva je povećana osjetljivost naše javnosti na nepreciznosti ili nedovoljno precizna određenja. Bolja bi formulacija otklonila dio problema koji se javlja u prihvaćanju Haaga kao pravnog autoriteta. U pravnom smislu, za potrebe kaznenog postupka, navedene slabosti nemaju veće značenje, no nose određeni emotivni i politički naboj za dio hrvatske javnosti koji se negativno reflektira na odnos javnosti prema Sudu.

- Pravno je osjetljivo navođenje kako su zločini planirani »u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana«. Takvom formulacijom tužiteljstvo navješćuje da bi i protiv tih drugih mogle biti dignute optužnice. To je, načelno, pravo tužiteljstva, ali je neuobičajeno upravo iz istih razloga zbog kojih Haag često inzistira na diskreciji. Nadalje, izričito navođenje imena osobe koja je umrla i protiv koje se ne može voditi postupak kao protiv supočinitelja, ne smatram pravno korektnim. Dobre i loše strane vladavine predsjednika Tuđmana njegovom smrću, prema prirodi kaznenog postupka, ne mogu biti predmetom bavljenja Suda nego postaju predmetom kritičke ocjene povjesničara, političara, opće javnosti... Navedena formulacija kao da je supstitut optužnici koja je pripremana a nije podignuta zbog smrti predsjednika Tuđmana i vjerojatno će nepotrebno opteretiti dokazni postupak. Uza to, bit će povod beskrajnim, a sam kazneni postupak potpuno nepotrebnim, političkim raspravama. Ovo ističem bez ambicije da branim ili napadam bivšeg predsjednika.

- Dio optužnica koji nosi naslov »dopunske činjenice« vrlo površno, i uz ispuštanje vrlo bitnih dijelova, hoće dati opću sliku povijesnih okolnosti u kojima su se dogodili zločini za koje se podižu optužnice. Čini mi se da se više nameću kao alibi protivnicima Haaga da raspravljaju o političkim dimenzijama tog dijela optužnice, nego kao pomoć da se raspravlja o biti: krivnji okrivljenika i potrebi da se na sudu otkrije puna istina, ma kakva ona bila. Rekao bih da bi optužnice bile kvalitetnije da nemaju te »dopunske činjenice« nego što je to slučaj s njima. Osobno, manje me brinu ovi, pomalo amaterski napori tužiteljstva da na stranicu-dvije da sliku relevantnih događaja od 1991. do kraja rata, ili kakve leksičke ili terminološke slabosti. Naime, optužnica je predmet rasprave, a sudska će odluka presuditi o krivnji ili nevinosti okrivljenika, pri čemu će »dopunske činjenice« imati malu ili nikakvu ulogu.

Ono što je s pravne strane zabrinjavajuće je činjenica da se tužiteljstvo, kvalificirajući navodne zločine, poziva na izvore prava koji se jednako odnose na unutarnji i na međunarodni sukob i da ne uočava vrlo važnu pravnu, a posredno i političku komponentu onoga što se dogodilo od 1991. U objema je optužnicama riječ o zločinima protiv čovječnosti (članak 5 Statuta) te kršenju zakona ili običaja rata (članak 3 Statuta u vezi sa zajedničkim člankom 3/1 Ženevskih konvencija). Brine to što optužnice nisu prepoznale međunarodni karakter sukoba i činjenicu da je temelj rata agresija SRJ i da je tzv. krajina njen eksponent. Takav je propust tužiteljstva teško shvatljiv. No za same okrivljenike, barem teorijski gledano, povoljnije je sukob kvalificirati unutarnjim, zbog užeg opsega zaštite pojedinih dobara koje pružaju norme međunarodnog prava za tu vrstu sukoba. Ipak, nakon svih ovih pravnih i političkih kontroverzi, čini mi se kako treba istaknuti da pravna i politička nadigravanja ne smiju dovesti do toga da se zaborave žrtve zločina i pijetet prema njima, bez obzira tko je počinitelj, hoće li se on otkriti i kazniti.

- Nikakvu. Naime, reakcija Suda u obliku prijave Vijeću sigurnosti ili kakvog javnog i političkog pritiska bila bi primjerena samo kad Hrvatska ne bi poduzela sve mjere da se general Gotovina preda Sudu, odnosno, kad bi opstruirala postupak predaje. Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi. S druge strane, moguće je da, unatoč svim postupcima poduzetim lege artis, ne dođe do uhićenja. U takvom slučaju, nema krivnje na strani Hrvatske pa ni potrebe za reakcijom Haaškog suda.