Dana 7. kolovoza 1993. krenuo sam u Zagreb iz Pleternice, skupa sa nekim članovima HSP-a, koji su pošli na Konvenciju stranke u Kutini. Budući da nisam član HSP-a, nego samo simpatizer i dobrotvor, htio sam ipak sudjelovati na tom skupu. Pravo sudjelovanja imali su samo delegati, kako mi je rekao Vlado Jukić. Međutim on i Anto Đapić rekli su mi da ja mogu kao veliki prijatelj HSP-a biti nazočan u dvorani. Čak su mi ustupili mjesto u prvom redu do glavnih članova stranke. Bilo je nazočno oko 130 ljudi. Za podijskim stolom sjedili su Kandare, Đapić, Trdin, Jukić, Opačak, kao i još neki koje nisam poznavao.

Ali ono što je s pravog motrišta važno, želim ovdje istaći. Gospoda Kandare, Đapić kao i ostali često su puta u govoru spominjali kako ova Konvencija kao ni planirani Sabor nisu legalni niti legitimni, ali da ga oni žele održati mimo tih normi. Tada su mi neke stvari postale jasnije. Naime, za gostovanja Ante Đapića i Vlade Jukića u Njemačkoj održali su jednu tribinu i sastanak s članstvom Duesseldorfa. Za tu priliku ja sam im iznajmio veliku samostansku dvoranu i sve skoro sam organizirao. U to vrijeme gosp. Paraga bio je u Americi. To je bilo na dan 15. svibnja 1993. Odmah sam primjetio da Đapić i Jukić, kad bih ja spomenuo Paragu, drukčije reagiraju. To sam ja primjetio još i ranije. Jednom sam prilikom indirektno upitao i gosp. Paragu za njegovo mišljenje o Đapiću i kako se njih dva slažu. Slutio sam neke velike pukotine i dao sam to naslutiti gosp. Paragi. Vjerojatno gosp. Paraga ni sam nije mogao vjerovati da ima trojanskog konja u stranci. O svojim negativnim dojmovima iz razgovora sa Đapićem i Jukićem obavijestio sam Paragu u Americi. Ta dvojica nisu mi htjeli čak odati gdje u kojem gradu još gostuju. Ja sam to sve znao, ali oni su već tada radili iza leđa gosp. Paragi. To sam rekao odmah nekim ljudima ovdje u Duesseldorfu, što oni nisu mogli vjerovati, ali uskoro su mi, nakon tih žalosnih posljedica, priznali na pronicljivosti. Također na Konvenciji svi su sažaljevali osobu Ante Prkačina. Tako Đapić riječima "nesretni Prkačin", a Kandare je završio to poglavlje konstatacijom da ne treba o Prkačinu gubiti vrijeme, jer je on i tako isključen iz stranke.

Kutinu sam napustio skupa sa ostalima tužan i razočaran, jer nisam mogao vjerovati da je gosp. Paraga takav, jer sam ga dosta dobro poznavao. Srećom to se i potvrdilo. Ali da ne bi putovao u miru u Zagreb, ne znam kako mi se u autu našao izvjesni gosp. Arapović iz Dubrovnika. On se hvalio o svojim radnim uspjesima, vezama i blatio usput gosp. Paragu. Ja sam to sve prešutio, ali sam mu na kraju rekao da će vrijeme pokazati tko je u pravu i nisam ga pozvao na napojnicu, što je inače moj običaj kad s nekim duže pričam ili putujem.

Mislim da ovim kratkim osobnim izvješćem dajem donekle sliku sa te Konvencije. Iza ovoga stojim, jer još nisam ni senilan niti zaboravan.