Suština je našeg odnosa prema religiji, borba za slobodnu neotuđenu socijalističku ličnost i za takve društvene odnose koji će eliminirati društvene izvore svakog otuđenja, pa prema tome i religijskog. Moglo bi se stoga reći da je prevladavanje religije – putem stvarnog mijenjanja odnosa i uvjeta koji proizvode religijsko i svako drugo otuđenje – sastavni dio našeg marksističkog pogleda na svijet. Odnosno, ono što činimo u razvoju socijalističkog samoupravnog društva jest stvarno prevladavanje otuđujućih uvjeta čovjekove društvene egzistencije i realna historijska negacija religije kao oblika otuđenja – tako je pisao Ivica Račan, budući hrvatski premijer, 1976. godine u svom ideologijskom pamfletu “Politika Saveza komunista prema Crkvi i religiji.”

Da mu je netko tada rekao kako će jednog dana biti na čelu vlade hrvatske nezavisne države, vjerojatno bi shvatio kao nebuloznu i fanatičnu nacionalističku provokaciju, kao loš vic zbog kojeg se nekada moglo dobiti nekoliko godina u Lepoglavi ili na Golom otoku. Ali putovi su Božji i ljudski nedokučivi misterij. Podcijenili smo smisao Povijesti za ironiju, zato nam je njezina razorna pouka i ostala neshvatljiva. Račan ateist dolazi na vlast u zemlji velikih tobožnih katolika, njih čak osamdeset posto! Ili Račan nije ateist, nego zapravo komunistički mistik koji traga za istinom, ili u ovoj zemlji uopće nema katolika! Možda upravo pobjeda reformiranih komunista i Budišinih liberala razgoljuje svu hrvatsku kršćansku laž i licemjerje, svu bijedu i jad mita o hrvatskom katolicizmu! Zato vrijeme koje je pred nama predstavlja pravu kušnju za istinske Hrvate i uvjerene kršćane. Napokon bi se stvari trebale i politički profilirati. Ovo je vrijeme kad će se pokazati (ne) vjerodostojnost mnogih, i vlasti i opozicije, i građana i medija, pa i same Crkve!

I Katolička crkva napokon će odahnuti. Više je neće optuživati za spregu oltara i trona, a imat će prilike i za jačanje u askezi. Ali će trebati dobro promisliti o činjenici da je na vlasti čovjek koji je bio njezin deklarirani protivnik, koji je u skladu s marksističkom materijalističkom dijalektikom smatrao da je u društvu moguće uništiti sve osnove koje čine religiju, a vidio ih je isključivo kroz društvene i materijalne odnose. Tu nema metafizičkog poimanja svijeta. Račanovo je pravo da bude ateist, međutim,, nismo čili da se taj čovjek ikada u javnosti ogradio od komunističkog progona Crkve, koji izviru iz ideologijskih stavova koje je nekada i sam zastupao.

“Nije na odmet još jednom istaći da se za nas komuniste marksistička kritika religije ne smije i ne može svoditi na apstraktnu kritičku konfrontaciju s religijom, otprilike na pitanje ima li ili nema boga. Težište te kritike religije u našim današnjim društvenim uvjetima mora biti praktično eliminiranje društvene osnove religije i religioznosti, a same činjenice da je religija još uvijek društveni realitet”, tako je pisao Ivica Račan i naglašavao kako socijalistički preobražaj društva “čini ovaj stvarni proces u kojem se zbiva oslobađanje ljudi od utjecaja religije i od religijske savijseti.” Kako su se to ljudi u socijalizmu oslobađali od “utjecaja religije i religijske svijesti”, mogao bi nam to pojasniti barem danas, s obzirom da to njegov suhi ideologijsko-teorijski govor nije konkretizirao. Taj čovjek je bio očito dovoljno inteligentan i lukav.

Za njega je “klerikizam” pod “maskom Koncila” bio “izraz nastojanja da se Katolička crkva prikaže kao jedini pravi zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa, pa čak u ekstremnim vidovima, kao nastavljač one politike koju je Savez komunista osudio i srušio 1971. godine.”