Pred više od deset godina tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan prognozirao je u Berlinu odlazak komunizma kao najvećeg povijesnog promašaja, u ropotarnicu svjetske povijesti. Hoće li se i kada ove riječi ostvariti u hrvatskom slučaju, to doista ne znamo, pogotovo, nakon izbornih rezultata od 03. siječnja 2000. godine.

Kako se krvavo sada osvećuje povijesno sljepilo mnogih domoljuba koji su se dali prevariti 1990. godine od Tuđmanovih komunističkih aparatčika, preobraženih u hrvatske nacionaliste. Koliko je kobna bila ubačena i u emigraciju ideja o tzv. pomirbi svih Hrvata, na koju su nasjeli mnogi iskreni hrvatski domoljubi, ne shvativši da je to bila zamka komunista da zadrže svu vlast i dalje u svojim rukama.

Premda su glasujući za koaliciju SDP-HSLS birači dali svoje glasove svjesno ili nesvjesno i za stranku sljednicu Partije koja je izvršila najveće zločine u povijesti hrvatskog naroda (Bleiburg, Goli otok, velikosrpska okupacija Hrvatske), premda su glasujući za ovu prirodnu koaliciju dva nekarizmatska člana Titovog Saveza komunista Jugoslavije, Budišu i Račana, opravdali rušenje Hrvatskog proljeća 1971. godine, masovne progone i politička suđenja, novi val masovnog iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i BiH, kao i sustavnu gospodarsku pljačku hrvatskih deviza i kapitala u korist Beograda, birači su se usprkos svemu spomenutom, plebiscitarno odlučili za promjene, prihvaćajući izbore od 03.siječnja kao svojevrsni pokret otpora protiv Tuđmanove despocije.

Nova vlast, koja neće moći osloboditi Hrvatsku svih hipoteka iz prošlosti, koja se neće moći uhvatiti u koštac sa zlom i sa počiniteljima toga zla u prošlosti, neće moći izgrađivati bolju sadašnjost i budućnost Hrvatske, jer bez raščišćavanja odgovornosti za zla i grijehe prošlosti, nijedno društvo nije moglo zakoračiti naprijed, već je propadalo ili se vraćalo na početak. Zato je geslo HSP-1861 bilo na ovim izborima “U pravednosti je naša budućnost i pobjeda”.

Ipak treba naglasiti, da bez obzira što su ljudi ogorčeni krutom i užasnom hrvatskom realnošću glasovali za prošlost, nije samo ogorčenost i naivnost razlog ovakvih izbornih rezultata. Naime, ovi izbori su također, kao i svi prethodni bili u potpunosti izmanipulirani s ciljem da zajamče pobjedu točno određenih stranaka i osoba, što predstavlja tešku povredu demokracije, jer razvoj demokratskog sustava postaje nemoguć, a ujedno se onemogućuje istinski mir i u državi i u svijetu, jer izborne namještaljke, onemogućuju smjenu vlasti radi uspostave boljih i pravednijih odnosa u državi i društvu.

Dakle, ne može bilo koja stranka uvijek tako prekrajati izborni zakon da sebi ili svojim opozicijskim partnerima zajamči uvijek izbornu pobjedu, a pritom uz punu suglasnost zabrani rad Hrvatske stranke prava, koja bi jedina bila odlučna i hrabra razotkriti spregu Tuđmana i Račana svih ovih deset godina (zadržavanje goleme imovine bivšeg SKH u rukama Račanovog SDP-a, predaja cjelokupne arhive SKH u ruke HDZ-a, onemogućavanje bilo kakvog sudskog procesa odgovornima za pedeset godina komunističke strahovlade i politička ubojstva, dioba BiH od strane Tuđmana i Račana 1991. godine, itd.)

Mnogi su nalazili opravdanje i umirivali svoju savjest glasajući za Račana, time što gotovo uopće nisu mogli o njemu čuti kritičnu riječ, odnosno zato što je s Račanom u koaliciji bio bivši studentski vođa Dražen Budiša, kojeg je ovaj držao u zatvoru u Staroj Gradiški pune četiri godine. No, treba znati da je taj isti Budiša, odmah po izlasku iz zatvora sklopio tajni sporazum sa CK SKH preko druga Stipe Šuvara, koji mu je u zamjenu za dobre usluge omogućio, odličan posao u zavjetrini, državnu službu u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, punih 14 godina, sve do 1990. godine i prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Budiša je bio u velikoj milosti i ondašnjeg i dojučerašnjeg Tuđmanovog režima u Hrvatskoj, pored ostalog i zato, jer je u svojem nadgrobnom govoru nad otvorenim grobom svojem kumu Anti Paradžiku, javno negirao da postoji politička motivacija tog zločina, već je to opravdavao sticajem nesretnih okolnosti. Inače, Budiša je krut čovjek, nejasnih političkih stavova, koji je u ovih dvadesetak godina uspio eskivirati bilo kakvu javnu polemiku o svojoj stvarnoj, a ne mistificiranoj ulozi u hrvatskoj politici, jer je uvijek bio pod punom zaštitom vlasti, bez obzira, dobivao od njih ministarske fotelje ili zatvorsku ćeliju. On im se je uvijek znao odužiti služeći im bez ostatka.

HSP-1861 postigao je zapažen uspjeh i gotovo bez ikakvih iole značajnih sredstava, nadjačao čak četiri parlamentarne stranke, koje su imale taj status do ovih izbora (Gabelica-HČSP, dr J.Kovač-HSNS, S. Vukšić-SHV, L.Delbianco-IDF) te čitav niz razvikanih satelita HDZ-a ili SDP-a (N. Štedul-NDS, A. Prkačin-NH, J. Manolić-HND, S. Šuvar-SRP, S.Degoricija-HR, B. Petener-HOR, dr G.Dodig-HP, dr.I. Korsky-HRZ, dr. I. Keglević-HKDS itd.). Od onih koji nisu ušli u parlament nešto više glasova od nas imao je samo HDZ-ov trojanski konj T. Merćep, osumnjičen od Međunarodnog suda za ratne zločine i R. Mažuran (HSU), umirovljenička stranka bivšeg jugoslavenskog ambasadora iz Argentine, u uskoj sprezi s Račanom i Degenom.

U slučaju da je HSP-1861 mogao djelovati putem elektronskih medija, barem pola godine, da je raspolagao iole značajnijim novčanim sredstvima (Đapić priznaje da je potrošio 2 miliona kuna, Račan-Budiša priznaju 4 miliona kuna), bio bi vodeća oporbena stranka a u koaliciji s još kojom strankom, ne bi imao osvojenih preko 30.000 glasova već bi se glasovi mjerili brojkama od nekoliko stotina tisuća glasova.

Račan je čovjek opsjednut svojim negativnom nasljeđem, u stalnoj potrazi za svojim pravim identitetom (ne znajući tko su mu otac i majka, jer je rođen u koncentracijskom logoru u Njemačkoj, po zadatku Partije, izjasnio se je po nacionalnosti Hrvatom), deklarirani i uvjereni ateist, neodlučan, pun kompromisa, nestalan, u četvrtom braku, nevjeran bilo kakvim trajnim načelim a, čovjek polovičnih rješenja (nezamjeranje, revizija pretvorbe, obećanja da neće biti smjena niti tzv. revanšizma), koji neće i ne smije otvoriti temeljitu istragu o svekolikom kriminalu počinjenom u Hrvatskoj, kako i sam ne bi došao na udar istrage i suda.

Tek onda, kada hrvatski birači shvate da osim kozmetičkih promjena, od pravih promjena neče biti ništa, morati će se okrenuti opciji korjenitog preokreta(simbolično, baš danas Račanov komunistički kolega iz Istočne Njemačke Egon Krenz otišao je u zatvor na izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od šest i pol godina), odbaciti oportunizam i klimavost i opredjeliti se za izgradnju pravaške Hrvatske kakvu zastupa jedino Hrvatska stranka prava 1861.