Političke činjenice pokazuju slijedeću dvoličnost: Pravaški prvak Dobroslav Paraga traži otvoreni sastanak sa Zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem (prosinac 1999. godine), koji odbija tu inicijativu s obrazloženjem kako Crkva ne vodi stranačku politiku. Obrazloženje je tim neuvjerljivije zato što crkvenom vrhu u Hrvata (Kaptolu) nije stalo upoznati se s budućim svjetovnim predstavnicima hrvatskog naroda. Paraga nije nezadovoljan odgovorom, smatrajući Crkvu u Hrvata principijelnom institucijom onog dijela hrvatskog naroda koji je katoličke vjeroispovijedi.

Uzoriti msgr. Stepinac bio je principijelan do kraja: Nakon što je pozdravio etabliranje Nezavisne Države Hrvatske, distancirao se od kompromitiranog režima Ustaškog pokreta, ne okrećući leđa svome narodu i njegovoj hrvatskoj državi. Ne pozdravljajući osnivanje socijalističke Jugoslavije, distancirao se od režima Komunističke partije, što ga je stajalo njegove osobne svjetovne slobode i na kraju i njegova svjetovnog života jer ga je Udba trovala do smrti. Kao mučenik u "olovna" vremena komunizma postao je simbol otpora fašističkim tiranima i diktatorima, bilo crnim, bilo crvenim fašistima.

Dobroslav Paraga je zbog ubojstva blaženog Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca podnio svjetovnim vlastima Hrvatske kaznenu prijavu, a Crkva u Hrvata preko svog "pametnjakovića" Živka Kustića poručuje: Nema se što suditi Stepinčevim još živim ubojicama zato što je Crkva sve oprostila, uključujući i Stepinčevom tužitelju Jakovu Blaževiću. Postavlja se pitanje, vrši li Crkva samo duhovnu vlast nad svojim stadom (vjernicima) ili određuje kome se treba suditi a kome oprostiti. Onako kako se Crkva ponaša prema Dobroslavu Paragi vjerujemo kako bi "Sveta katolička inkvizicija" spalila Paragu na lomači, samo kada bi mogla, dok bi zločincima kao Brozu, zvanom "Tito" sve oprostila, jer on ipak nije bio ustaša. Činjenica što i Crkva smatra Paragu ustašom samo govori koliko je Udba duboko prodrijela u strukture katoličke Crkve u Hrvata. Neprincipijelnost crkvenog vrha pokazuje se i na slijedećem primjeru: Dobroslav Paraga 1994. hrabro progovara o mučkom ubojstvu umirovljenog Dubrovackog biskupa Josipa Carevića u Velikom Trgovišću 1945. godine, kojega su "antifašisti" (čitaj: crveni fašisti" Josipa Broza Tita") ili partizani nabili na kolac, kao što to svi divljaci i rade. Crkva šuti samo zato što je biskup Carević ubijen u rodnom mjestu prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, jer Kuharićev Kaptol nema hrabrosti suprotstaviti se Tuđmanu kao što se Paveliću, Bakariću i Brozu suprotstavio Kaptol u vrijeme Alojzija Stepinca. O svome pastiru Careviću Kaptol progovara tek kad Tuđmana više nema na ovome svijetu.

Postavlja se elementarno pitanje: Zašto se Kaptol u teška vremena za hrvatski narod ne žrtvuje za slobodu? Odgovor: Zato što se boji da bi mogao (Kaptol) završiti kao Isus Krist.

Dvoličnost do neba je kada Kaptol održava politički kontakt s komunistima, i to još u predizbornoj kampanji s Ivicom Račanom i Draženom Budišom, dok pastiri (župnici) agitiraju za HDZ, a stado (vjernici) luta između Tuđmanovih nacional-komunista i Račanovih jugo-komunista jer im vrhovnik nije ostavio drugu alternativu. Za Kaptol je i Stipe Mesić "heretik" a kamoli Dobroslav Paraga, kojega bi Bozanićev glasnogovornik Kustić najradije vidio opet na Golom otoku, jer dok je Paraga bio tamo, vladao je "mir" na Zemlji. Na djelu je, ne samo "grijeh struktura" nego i "grijeh crkvenih struktura". Za Nadbiskupa Bozanića i Kustića Živka se molimo kako bi im Bog oprostio, jer ne znaju što rade.