SREDSTVIMA

JAVNOG PRIOPĆAVANJA

MINISTAR BESKUĆNIK

Večernji list od 23. 01. 2000., u rubrici “Spektar”, objavio je razgovor sa dr. Jadrankom Prlićem, ministrom vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Izgleda, kako stvari stoje, da će u budućem popisu pučanstva u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod kao konstitutivni narod države Bosne i Hercegovine, biti sveden na nacionalnu manjinu. Očito tako predviđa i sadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dr. Jadranko Prlić. Istina, dr. Jadranko Prlić to nigdje ne kaže javno, ali obzirom da je Jadranko Prlić već dvostruko ili trostruko stambeno osiguran u susjednoj državi Republici Hrvatskoj, to nas navodi na ovakav zaključak.

Ako je vjerovati svjedocima mještanima Makarske i novinarima “Večernjeg lista”, u Makarskoj niču ili su već nikle dvije kuće koje su prema pričanju mještana i turista vlasništvo ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dr. Jadranka Prlića. U navedenom razgovoru sa novinarima “Večernjeg lista” i sam Prlić priznaje da je stan u Zagrebu vlasništvo supruge. Iz ovoga bi se dalo zaključiti da Prlić kao ministar vanjskih poslova živi u Republici Hrvatskoj a radi u Republici Bosni i Hercegovini i izgleda vrlo dobro zarađuje.

Možda će Jadranko Prlić reći da navedene kuće u Makarskoj ne pripadaju njemu nego su u vlasništvu punice ili tetke. U navedenom razgovoru u “Večernjem Iistu” izjavljuje kako je stan u Zagrebu vlasništvo njegove supruge. Po Prliću proizlazi da on zaista nema ništa, a izgleda sve koristi. To nama Hrvatima nije ništa novo, jer toga smo se naslušali i od bivših učitelja Jadranka Prlića od Tita pa na niže. Niti jedan nije nikada imao ništa u vlasništvu a sve su koristili, pa i Brijuni nisu bili vlasništvo niti Josipa Broza a niti Franje Tuđmana, ali su ih čuvali čitavi oružani korpusi JNA, a danas Hrvatske Vojske za potrebe ova dva "velika sina".

I tako najvjerojatnije kada Jadranko Prlić dođe u Mostar da odradi 180 sati na Pravnom i Ekonomskom fakultetu razapne šator na Bišću polju južno od Mostara, ili kada radi na dužnosti ministra vanjskih poslova, najvjerojatnije spava na glavnoj željezničkoj postaji u Sarajevu ili obzirom koliko obveza ima, Prlić ne spava nikako, jer ne stigne. Mi, u iseljeništvu stvarno bi trebali prikupiti nešto pomoći za ministra “beskućnika”. Prema samom priznanju Prlića, on radi na Mostarskom sveučilištu navodno 180 sati (doduše ne stoji mjesečno ili godišnje), obnaša dužnost Upravnog vijeća Sveučilista u Mostaru, zatim predaje na američkom sveučilištu Columbija i engleskoj London Sohool Economics i na kraju obnaša dužnost ministra vanjskih poslova RepubIike Bosne i Hercegovine, član je HDZ-a pa se ponekad mora pozabaviti poslom i u stranci, dakle to je šest obveza.

Mi obični građani Republike Bosne i Hercegovine koji smo naučili da naš kruh svagdanji zarađujemo na Zapadu, u kapitalizmu, dakle u Evropi, duboko se nadamo da i vlada čiji je član Prlić teži da našu domovinu Bosnu i Hercegovinu uvede u tu i takvu Evropu, ali obzirom na ponašanje naših dužnosnika u Bosni i Hercegovini duboko sumnjamo da sa ovakvim profilom političara kao što je Prlić i ostala garnitura možemo postati punopravni članovi Evropske Unije.

Polazeći od činjenice da dan ima 24 sata uistinu bi nas zanimalo koliko naš uvaženi ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine Jadranko Prlić provede vremena na ovih šest dužnosti koje obnaša ili bi ih trebao obnašati? Interesira nas kolika je bruto zarada ministra i u kojoj državi plaća porez?

Što se tiče samih predmeta koje Jadranko Prlić predaje na Sveučilištu u Mostaru, mogao bih dodati još dva predmeta i to: Kako steći toliko bogatstvo za 15. godina rada i kako uspješno raditi na šest radnih mjesta? Pa, ako bi sadašnji studenti ostvarili samo 10% od uspjeha gos. Prlića usudimo se ustvrditi da bi riješili svoju životnu egzistenciju.

Poznajući donekle životni put Prlića od predsjednika omladine grada Mostara pa do ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine, da se zaključiti, da je Jadranko PrIić dobar za svaku vlast i da nema vlasti u koju se on ne može uklopiti osim jedne jedine a to je vlast koja podliježe javnoj kontroli neovisnih medija.

Dakle, mi koji se nalazimo u Saveznoj Republici Njemačkoj svjedoci smo najnovijih afera oko kancelara Helmuta Kohla te utaje dobrovoljnih priloga za stranku, koji nisu bili proknjiženi te prešućivanja imena donatora. Popularnost bivšeg kancelara Helmuta Kola naglo je pala iako je prije ove afere važio za jednog od najvećih kancelara u Saveznoj Republici Njemačkoj poslije rata. Danas ga se odriče i većina u njegovoj stranci. Isto tako, stranka, koja je odigrala veliku ulogu prilikom ujedinjenja Njemačke naglo gubi na popularnosti, prema najnovijim anketama čak 10%.

Drugi primjer je zadnji predsjednik partije i države bivšeg DDR-a Egon Krenz koji je osuđen na šest godina robije zato što su bivsi graničari na unutar-njemackoj granici upotrebljavali oružje protiv onih koji su pokušali bježati u Saveznu Republiku Njemačku.

Radi ovakvih primjera treba biti politički naivac pa vjerovati da je današnjoj garnituri političara u Republici Bosni i Hercegovini u koje ubrajamo i Prlića uistinu cilj integracija Republike Bosne i Hercegovine u Evropsku Zajednicu, u kojoj svatko odgovara za svoje postupke nema nedodirljivih, nema provokativnih niti ispolitiziranih pitanja, niti pitanja novinaru zašto ga nešto interesira?

Mi građani Republike Bosne i Hercegovine dobro pamtimo kroz 45 godina vladavine SKJ ili SKBiH način na koji su vladali, dakle one iste stranke iz koje je ponikao i Jadranko Prlić, pa se Prlić (kao ni ostala gospoda) još nikada nije ispričao za sva zlodjela koja su učinjena za 45 godina te vladavine ovome narodu.

Isto tako prisjetimo se i “demokratske” vladavine HDZ-a u stilu vojne hunte. Jedan od kreatora takve politike HDZ-a bio je i Jadranko Prlić. Dovoljno se samo prisjetiti zločina u Kruševu kraj Mostara, ubojstvo generala HOS-a Blaža Kraljevića sa pratnjom, rušenje Staroga mosta u Mostaru, etničko čišćenje pod kontrolom HDZ-a i da se dalje ne nabraja. Danas smo došli dotle da nam se poslije svega što smo proživili opet kao alternativa nude nitko drugi nego bivši komunisti, nešto slično kao u Republici Hrvatskoj.

I ako se dobro pogleda može se zaključiti da su se gospoda iz bivšeg SKJ vrlo dobro rasporedila. Zato jedan, koji nije prošao “partijski filter” (ma kako on bio sposoban), nema šanse da postane niti vratar (portir) u zgradi u kojoj ovi “novi demokrati” odlučuju.

Berlin, 27.01. 2000.

U ime HSP 1861 povjerentstva za Njemačku

Ivan Marić, povjerenik