U prvi mah zacijelo pomišljamo da su ove riječi potpore vjerojatno uputili članovi neke srpske stranke ili neke institucije iz Srbije u prijelomnom povijesnom trenutku, važnom za daljnji politički život Srba na ovim prostorima. Međutim, nije tako. Vjerovali ili ne, to je učinilo predsjedništvo podružnice mostarske Hvidra-e (=Hrvatski vojni invalidi domovinskog rata) 6. ožujka 1999. godine. U svemu je tome najizazovnije da je “puna podrška” upućena dr. Nikoli Poplašenu, koga je, kao predsjednika srpskog entiteta, smijenio Visoki predstavnik Carlos Westendorp zbog pokušaja da provodi vlastitu političku opciju a ne onu zacrtanu u Daytonu. Hvidra se protivi Westendorpovim odlukama, kao što je uspostava distrikata u Mostaru i Brčkom, te podupire Poplašena, člana Srpske radikalne stranke, u njegovim stavovima i u izgradnji demokracije u srpskom entitetu. Svima je, međutim, poznato da je na prostoru tog entiteta počinjen sustavan i organiziran zločin etničkoga čišćenja, na čemu je radio i sam radikal Poplašen. Taj je teritorij gotovo u cijelosti očišćen od pripadnika drugih naroda. Stotine tisuća bosanskih Hrvata i Bošnjaka prognano je iz tog entiteta da bi se stvorio čisti etnički teritorij na kome mogu živjeti samo Srbi. Stoga je groteskna potpora ustrajanju u demokraciji na popaljenim ognjištima stotina tisuća nesrba i velikog broja ubijenih, i, k tomu, onom čovjeku čija je slika, nakon njegova izbora za predsjednika RS, u odori četničkog vojvode našla mjesta u brojnim domaćim i stranim novinama.

Koga to Hvidra podupire? Nikola Poplašen je član Srpske radikalne stranke na čijem je čelu po zlu poznati Vojislav Šešelj. Premda dobro znamo tko je Šešelj, ipak nije na odmet o njemu kazati koju riječ da time upotpunimo sliku o samom Poplašenu kao njegovu sljedbeniku. O Šešelju, koji je izravno sudjelovao u zločinima u vrijeme srpske agresije u Hrvatskoj, na najneposredniji i na najuvjerljiviji način govore brojne njegove izjave, iz kojih se jasno vide politički stavovi što ih zastupa. U svojoj prvoj izbornoj kampanji 1991. u Rakovici, u rubnom dijelu Beograda, uzviknuo je da “Hrvate treba klati ne nožem već zarđalom kašikom” (M. Grmek, M. Gjidara i N. Šimac, Etničko čišćenje, Zagreb, 1993., str. 201). U razgovoru za hamburški tjednik Der Spiegel (6. 8. 1991.) dao je svoje etničko viđenje Bosne i Hercegovine: “Muslimani u Bosni su islamizovani Srbi, a deo takozvanih Hrvata su Srbi katoličke vere. Tito je nakon rata milion Srba katoličke vere u čitavoj Jugoslaviji prinudio da se izjasne kao Hrvati.” (M. Grmek i dr., 203). “Hrvati nisu nikakav istorijski narod. Uzmite Nemce i Čehe. Čeh je sinonim za kukavicu, dok su Nemci ratnički narod. Isto je sa Srbima i Hrvatima. Hrvati su jedan iskvaren narod. Još nikad nisam sreo pristojnih Hrvata.” (Isto, 204). Tri godine kasnije, 1994., Šešelj je pojasnio cilj radikala, a objavila Politika: “Glavni cilj radikala je slobodna i nezavisna velika Srbija u kojoj će biti mjesta za sve lojalne nacionalne manjine - Mađare, Rumunje, Slovake, Ukrajince, ali ne i za Hrvate. (...) Nad Hrvatima u Srbiji nije bilo genocida, ali im je jasno stavljeno do znanja da su nepoželjni” (Vjesnik, Zagreb, 7. 6. 1994., 32).

“Ja sam svojevremeno, kada su u Banja Luci porušene džamije, javno iznio pretpostavku da su to učinili Hrvati zato što su bili u sukobu s Bošnjacima u srednjoj Bosni. (...) Na problem srušenih džamija ja uopće ne gledam. Okrenem glavu. Zašto bih ja uopće imao ‘pogled’ na taj problem? To je interni problem muslimanskih vjernika.” On ima i svoje vlastito viđenje slobode u svijetu: “Kada Rusi i Kinezi uđu u Chicago i New York, tada ćemo govoriti o slobodnom svijetu” (Večernji list, Zagreb, srpanj 1999.).

Tom i takvom čovjeku vodstvo Hvidra-e uputilo je riječi potpore, čovjeku koji se diči uniformom četničkoga vojvode i u njoj pozira za javnost. S obzirom na sve poznate okolnosti, takav postupak zdrav razum zaista ne može shvatiti. U tom je činu izražen prijezir prema svima onima koji su izgubili živote u obrani svojih domova i svoga zavičaja u vrijeme srpske agresije iza koje je stajao i Poplašen. Vodstvo Hvidra-e prezrelo je i sve one stotine tisuća prognanih koji su morali napustiti svoje domove da bi se stvorio čisti etnički teritorij. To samo ukazuje na zaslijepljenost autora toga pisma. Oni kao da ne znaju da se demokracija ne gradi na popaljenim domovima i na zgarištima tuđeg zavičaja. Iz zločina nikada ne nastaje ništa dobroga. Sve te tragične činjenice vodstvo Hvidra-e kao da je zaboravilo ili previdjelo. Ne slučajno, dakako. Stoga njihov čin potpore zapravo najviše govori o njima samima. Sve drugo je sporedno.