Kad se bira predsjednik države, u demokratskom se svijetu uvijek bira neka politička opcija. U okruženju, kojemu smo se vratili 3. siječnja, prepoznat ćemo dvojicu dugogodišnjih uspješnih predsjednika republika koji funkcioniraju kao nadstranačke osobe - Kučana i Havela. Obojica, međutim, uživaju više ili manje otvorenu potporu dijela stranaka, a politički im je program posve prepoznatljiv

Iako Ustav predsjednika Republike definira kao individualnog nosioca izvršne vlasti, a vlada je definirana kao “predsjednička vlada”, jednodušan je politički stav i demokratskih političkih stranaka, ali i onoga što je ostalo od HDZ-a, sada, kad više nemaju šansu imati svoga predsjednika, da predsjednik ne treba biti drugo nego predstavnik suvereniteta i garant političke stabilnosti. Nakon trijumfa demokratske većine u biračkome tijelu na parlamentarnim izborima 3. siječnja, koji su naznačili stabiliziranje stranačke arene u Hrvatskoj, moglo se očekivati da će kroz predsjedničku kampanju stabilizacija dvaju pobjedničkih demokratskih blokova biti dovršena. Moglo se nadati da će već izbor novoga predsjednika najaviti ispunjavanje njegove nove institucionalne uloge.

Na predsjedničkim izborima 1997. Zdravko Tomac je obavio posao stabiliziranja biračkoga tijela svoje stranke. Biračko je tijelo SDP-a dugo bilo svedeno tek na nekoliko regija - Rijeku; dio Dalmacije i do neke mjere Zagreb. Tomac je učvrstio potporu SDP-u izvan ovih regija, pridobio dodatne postotke glasova, a stranačka organizacija, koja se razvijala, uspješno je zadržala birače što ih je Tomac pridobio, i tako je, uz ustrajan unutarstranački rad, otvorena perspektiva za izrastanje SDP-a u ono što je danas - najsnažniju političku stranku u zemlji.

Kad se bira predsjednik države, u demokratskom se svijetu uvijek bira neka politička opcija. Ovakvi “neovisni kandidati”, kakvi su se javili na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, nisu imali nikakve političke šanse. U okruženju, kojemu smo se vratili 3. siječnja, prepoznat ćemo dvojicu dugogodišnjih uspješnih predsjednika republika koji funkcioniraju kao nadstranačke osobe - Kučana i Havela. Obojica, međutim, uživaju više ili manje otvorenu potporu dijela stranaka, a politički im je program posve prepoznatljiv. Politički smislen bio je, tako, samo izborni nastup četvorice kandidata stranačkih blokova, što šu osvojili, parlamentarne mandate.

Da bi njegov izborni nastup imao stvarnoga smisla, Dražen Budiša morao je stabilizirati izborno tijelo što je 3. siječnja podržalo koaliciju SDP-a i HSLS-a. Stipe Mesić nije se trebao boriti samo za svoju izbornu pobjedu, nego i za stabilizaciju i jačanje bloka četvorke. Mate Granić pokazao je da ne zna ništa o politici kad je tijekom svoje gubitničke izborne kampanje počeo govoriti o njenoj personalizaciji, kao da u njegovu bigotnome personalityju ima potencijala za privlačenje bilo koga drugoga osim okorjelih HDZ-ovih birača. S pozicije političkoga inženjerstva nije bio besmislen niti izborni nastup Ante Đapića, koji je raspadanje partije vlasti, što je na parlamentarnim izborima doživjela poraz od kojega se neće oporaviti, želio iskoristiti za povećanje biračkog tijela svoga radikalskog HSP-a.

Đapićev je neuspjeh najočitiji, a to je dobra vijest za perspektivu normalizacije nacionalne stranačke arene. Ne samo da nije uspio pridobiti nove glasače, dosadašnje HDZ-ovce, nego se i biračko tijelo, što ga je pridobio na parlamentarnim izborima, osulo daleko ispod razine praga potrebnoga za ulazak u Sabor. To i nije teško objasniti. HSP je i onako bio tek plod inženjeringa radikalskoga dijela HDZ-a okupljenoga oko zloglasnoga Ivića Pašalića. Budući da je parlamentarnim izborima Pašalić politički dotučen, ni njegov pulen više nema nikakvih političkih šansi. Đapićev debakl na predsjedničkim izborima ide na ruku Šeksu, koji ostatke ostataka Tuđmanova partijskog carstva kani preoblikovati u desno-radikalsku stranku, što može računati na 5 do 10 posto biračke potpore.

Granić je, izgleda, povjerovao u ono što su ga mogli uvjeravati samo “politički analitičari” bez akademskoga obrazovanja, što sjede u kući na Zrinjevcu i koje je on tamo okupio, naime, da je on osoba koja uživa međunarodnu potporu. Izjava američke ambasade kako SAD podupiru samo hrabru političku odluku hrvatskoga biračkoga tijela da započne s političkim promjenama i još eksplicitnije Prodijevo odbijanje da odvoji vrijeme za razgovor s Granićem (osim ako ovaj ne želi pretovariti njegove kovčege iz aviona u limuzinu) jasne su poruke o poželjnosti bivšega ministra vanjskih poslova kao međunarodnog partnera. Glavaš, Jambo i slični HDZ-ovi likovi dali su Granićevoj kampanji HDZ-ov ton, a Granić je barem zadržao glasove što ih je stranka dobila na parlamentarnim izborima. I to je neki uspjeh, jer nikome drugom među borcima za Tuđmanovo naslijeđe ni to ne bi pošlo za rukom. Granić se žali da su njegov izborni neuspjeh uzrokovale svađe u HDZ-u i činjenica da je prekasno nominiran kao predsjednički kandidat. Ništa od toga, naravno, nema veze, a bolji je rezultat mogao postići samo da su predsjednički i parlamentarni izbori održani istoga dana. Tada bi, vjerojatno, poraz morao pretrpjeti tek u drugom krugu.

Budiša nije uspio stabilizirati biračko tijelo dviju stranaka-pobjednica parlamentarnih izbora i to, bez obzira na konačan izborni ishod, govori o njegovu ozbiljnom neuspjehu. Je li onda Mesić jedini pobjednik? Na žalost, ni njegov nesumnjiv izborni uspjeh ne možemo smatrati doprinosom stabilizaciji stranačke arene. Mesić, naime, nije u izborima nastupao kao kandidat s čvrstom potporom četvorke, a čak je i prema svome HNS-u šve više ostavljao distancu. Njegova kampanja bila je upravo ono o čemu je maštao Granić - personalizirana, zasnovana na karizmatskim osobinama kandidata. Ako je htio biti korektiv pobjedničkome političkom bloku, Mesić je morao jačati četvorku, kao politički blok desnoga centra, oslabljen na parlamentarnim izborima, prije svega, zato što je dio birača htio “igrati na sigurno”, pa su glasovali za one koji imaju više šansi poraziti antidemokratsku bivšu vlast.

Umjesto toga, odlučio se na lov na sve glasače, od ljevice do desnice, a sam se odmaknuo od stranaka što su ga kandidirale. Time je, očito, povećao izglede da bude izabran za predsjednika, ali nije doprinjeo stabilizaciji demokratske političke arene. Na tragu njegova uspjeha mogla bi se zasnovati ideja o formiranju novoga populističkog pokreta, ovoga puta oslobođenoga “zastranjivanja” što ih je učinila Tuđmanova sljedba, a to bi moglo ozbiljno poremetiti efekte stabilizacije demokratskoga života zemlje postignute parlamentarnim izborima.