Prije tjedan dana, u nedjelju 23. siječnja, Račanova je stranka po drugi put u kratkom roku pokazala da je potrebno javno se zapitati: razumiju li uopće izborni pobjednici da je većini hrvatskih građana puna kapa totalitarizma i da je vrijeme političke podobnosti i društveno-političke selekcije, koja je karakterizirala djelovanje Saveza komumsta i Hrvatske demokratske zajednice, prošlo?!

Slično kao što su učinili Savjet SDP-a i zagrebačka gradska organizacija te stranke uoči parlamentarnih izbora, privatizirajući obljetnicu smrti Miroslava Krleže u kazalištu Kerempuh (gdje je bilo očito da iz političkih razloga nisu pozvani dobri poznavatelji Krležina djela), predsjednik SDP-a kao čovjek koji se nalazio korak do fotelje predsjednika Vlade, uručio je Murtićeve grafike “Dan pobjede 3.1.2000.” začetnicima nove društveno-političke i kulturne nomenklature koja je u zagrebačkom restoranu Paviljon okupljena pod geslom: nagradimo “najzaslužnije za demokratske promjene u Hrvatskoj”!

Nitko pametan ne može imati ništa protiv toga da Edo Murtić proslavi konačnu pobjedu nad štetočinama iz HDZ-a dijeleći svoje grafike kome god on želi, pa čak i kao način slavljenja toliko željenih političkih promjena u Hrvatskoj. Ne tiče nas se, također, ni to da li se u aranžmanu s Ninom Pavićem, vlasnikom Europapress holdinga, s kojim Murtić dijeli ljubav za svoje slike, rješavaju pokoja zaostala pitanja ili obaveza bilo koje vrste nakon propasti magazina “Cicero” u kojem je Murtićeva umjetnost dominirala. Nije i ne može biti predmet našeg zanimanja koga od svojih zaposlenika i suradnika Pavić želi nagraditi Murtićevim plakatima.

Ali tom druženju koje je trebalo ostati privatnog karaktera dati dimenziju općedruštvenog i općepolitičkog događaja, što je učinjeno političkim nastupom Ivice Račana i namjerom da se nagradi “najzaslužnije" javne djelatnike za demokratske promjene, ne samo da je promašaj i zabluda nego i poziv na oprez!

Lako je dokazati da nagrađeni nisu “najzaslužniji” za ono što se tvrdi, odnosno da oni to možda jesu za onu grupicu koja je birala ili iz postojećeg popisa, kako saznajemo brisala već predložena imena kandidata. Ono što u prvom redu treba razjasniti jest status Ivice Račan na tom skupu. “Nije rađen nikakav egzaktan popis, on je nastao spontano”, izjavio je Račan “Nacionalovoj” novinarki (26. 01. 2000., str. 45).i dodao: “Ako bi se radila bilo kakva analiza, ja bih mogao biti kritičan prema popisu kao i vi”, odnosno da “kada budemo dijelili oficijelna priznanja u Hrvatskoj (tko?: SDP?, Vlada? - o.a.), onda ćemo odgovarati i za kriterije i tada ću biti spreman odgovarati i na ovakva pitanja".

Dakle, Račan je dao naslutiti da je sudjelovao u stvaranju liste nagrađenih, ili da o tome zna, te najavljuje da će ili SDP ili Vlada jednom dodjeljivati neka priznanja i da će tada odgovarati za kriterije. Osim toga, citirani tjednik prenosi kraći dio njegovog obraćanja nagrađenima kada je rekao da se njemu tih dana javljaju građani poručujući mu: “Budite pošteni, nemojte nas prevariti”. U jednom i u drugom slučaju, Račan ne nastupa kao privatna osoba, samo kao građanin ili, kako kaže, kao “služitelj”, prijatelj ili poklonik Murtićeva djela, nego kao političar i predstavnik pobjedničke koalicije. Račan je pitao “Nacionalovu" novinarku: “Mogu li ja u ovom trenutku ne biti budući predsjednik Vlade, nego Murtićev prijatelj?”, a kolegica (ne znamo je li je to učinila) trebala mu je reći: “Ne, vi ste danas nastupili kao političar o čemu svjedoče vaše izjave”.

To je isto, izgleda, shvatio i novi ministar kulture Antun Vujić, koji je u nastupnom intervjuu objavljenom u našem listu u petak 28. siječnja izjavio: “Tko god je složio ono društvo tamo, misleći da slaže neku novu nomenklaturu, jako se vara. Taj jednokratni posjet slikaru ne treba nikoga delegitimirati u usporedbi s onim krugovima koji su s jednakim pravom mogli biti na toj izložbi”.

Što je onda mislio Ivica Račan dok je dijelio grafike u društvu čovjeka koji tim činom, uostalom, kao da poručuje novom premijeru da će mu vjerno služiti sa svim svojim izdanjima, da bi s njim želio još neke stvari odraditi zajedno (kontrola Trećeg programa HTV a), a da od njega zauzvrat očekuje da ne njuška previše po njegovim poslovima, niti po načinu kako je on sve ovo što ima u EPH-u stekao?

Da li je moguće povjerovati da se i Račan našao tamo zatečen, kako su, prema pisanju “Nacionala”, izjavili neki od nagrađenih? Jedan od zagrebačkih intelektualaca rekao je da je “došao (po grafiku) jer je preiscrpljen da bi sljedećih deset godina opet bio nepodoban”. Shvaća li Račan koliko je ova konstatacija pogubna za njega samoga, za novu vlast i za cijelo naše društvo ukoliko se uspije konsolidirati klimu koju priželjkuju oni kojima je upućeno Vujićevo upozorenje?

A da su sastavljači liste nagrađenih postupili totalitarno, ugrožavajući nas strahotom te novopečene društvene selekcije koja bi trebala zamijeniti kontrolu koju su vršili nekad komunisti, a potom i HDZ-ovci, govori primjer hrvatskog publicista, pisca, povjesničara i branitelja ljudskih prava Danijela Ivina, jednog od onih koji su svakako zaslužili da se o njima govori kao o “zaslužnom za političke promjene”. Ivinovo ime, kako sam saznao, na izričit je zahtjev jednog od sastavljača liste, zabranjeno! Možda ne tako žustro kao kad je Pavić brisao već napisana imena (primjerice Dražena Vukova Colića i drugih), ali zabranjeno ipak. A upravo je Ivin upozoravao da će se ovo dogoditi (“Hrvatska ljevica", studeni 1999.), tvrdeći čak da postoji opasnost kako će raznorazni “savjeti” nametnuti novu hrvatsku šutnju, onu koja bi ovaj put trebala popratiti nedostatak adekvatnog sankcioniranja “učinkovitosti i učinkovitelje HDZ-a”.

Ivin je i na posljednjoj skupštini PEN-a upozorio da izvjesne skupine sebi daju pravo manipuliranja društvom vršeći selekciju koja je i jedan od preduvjeta totalitarnosti. Ivin zna o čemu govori, ta njegovo se ime, kako je primijetio Dobroslav Paraga u rubrici reagiranja “Novog lista” 15. 12. 1996., nije našlo u Hrvatskom leksikonu! No nije riječ samo o Ivinu, osobi koju smo uzeli kao uzorak. Tako smo mogli