Umjesto leptir-kravate, pidžama. U njoj, s bolesničke postelje podjednako bodljikav Ivan Zvonimir Čičak. U Klinici je za ortopedske bolesti u Lovranu gdje mu je koljeno operirao dr. Boris Nemec. Razgovarali smo s njim, u namjeri da u ležernijem tonu propitamo gdje je, što radi... No, suočio nas je, naravno, s visokom temperaturom svog temperamenta, što je teško propustiti, kao i njegov osebujan pogled na ono što nam se svima, upravo zbiva. O autorizaciji intervjua, raspitivao se telefonom još iz šok-sobe, a na uzvratni poziv njegov nam je glas još uvijek usporen od anestezije, ne čekajući predstavljanje javio: “Ovdje predvorje Mirogoja".

- Točno: Bio sam prisiljen zbog zdravlja, zbog bolesti srca, grla i koljena uglavnom vrijeme provoditi po bolnicama. U međuvremenu živim u malom selu Marija Gorica u blizini Zagreba u jednoj drvenoj kućici veličine 5x10 metara... Kao pravi novopečeni tajkun. Tamo uglavnom. boravim sam, čitam i pišem, ali se bavim i malom poljoprivredom, uzgajam voće i povrće.

- Pa, nije baš najbolje.

- Zato što mi kapula izgleda tako da je veličine recimo malog ptičjeg jajeta. No, tješe me moje dvije susjede Zagrepčanke koje su također pobjegle iz grada da je njihova prva kapula bila još manja od moje.

- Vjerojatno. No, ja sad čitam knjigu koja se zove “Poljoprivreda bez motike". To je jedna knjiga, američka, prevedena na hrvatski koja opisuje nove metode u maloj poljoprivredi. Karakteristična je po tome što opisuje kako se bez velikog napora upotrebom komposta koji se dobiva od trave košene strojem, kosilicom s košarom, uzgajaju poljoprivredne biljke. O tome je bilo napisa čak i u našem tisku. Vrlo mi je interesantno, a i uspijevam.

- Siguran sam da bi takav dnevnik bio toliko jaka udarna doza da bi ga se moglo koristiti umjesto narkoze.

- Ne. Dogodila se promjena garniture na vlasti, ali ne i modela vlasti. To se lako vidi iz bahatog i arogantnog ponašanja nove garniture na vlasti koja još nije čvrsto ni zasjela u sedlo.

- I nisam. Budući da poznajem ljude koji vode novu garnituru nešto sam slično i očekivao. Ali ono što mi je degutantno to je nizina udaraca koje, upotrebljava nova garnitura. Tako, primjerice, vidim da Zdravko Tomac i Račan tvrde kako je Budišina biografija čista budući on nikada nije bio član ni jedne stranke, a ni SK. Pa, zaboga, oni su ga bacali iz SK pa bi valjda to trebali znati. U “Feralu" Budiša demantira da je bio u Savezu komunista, pravdajući to formalnim razlozima. Budiša je doista primljen u Savez komunista 25. lipnja 1971. na Filozofskom fakultetu kada je primljeno još 40 studenata s njim. Nebitno je da li je on tada i primio partijsku knjižicu ili ne. On je brisan iz članstva Saveza komunista nakon Karađorđeva. I čemu sada potrebe za takvim redizajniranjem vlastitih biografija? Treba naglasiti da su tada ljudi ulazili u Savez komunista smatrajući da se na taj način može efikasnije djelovati za Hrvatsku. Bio je to onaj trenutak kad su Savez komunista vodili Savka i Tripalo, a Račan je isplivao na rušenju toga modela, a danas je glavni Budišin koalicijski partner. To je bio motiv zbog kojega je tada Budiša ušao u Savez komunista i ne razumijem zašto se toga sada stidi, ili to prikriva.

- Sam odlazak tuđmanizma velika je promjena. No, ono najbitnije je da se promjene moraju dogoditi u glavi. Kao rezultat tih promjena mijenjat će se i politički model vladanja u praksi. Kako sada praksa stoji tomu neće biti tako. Račan umjesto da poštuje principe formalne demokracije premješta VONS s Pantovčaka u Banske dvore te osniva šesteročlani komitet predsjednika (nešto kao bivše Predsjedništvo SKH) koji će donositi političke odluke, a koje će onda obvezivati i zakonodavnu i izvršnu vlast. Jasno je da se radi o izvaninstitucionalnom i izvanustavnom djelovanju.

- Uvijek postoji šansa za obnovu nakaradnih modela i zato je potrebno upotrebljavati sve demokratske institucije da se to ne bi dogodilo. Ovi izbori sada za predsjednika Republike prvi su izbori u povijesti Hrvatske na kojima će građani doista glasati slobodni, na kojima će se glasati za politiku, za osobu, za ličnost. Ne protiv, nego za. Ljudi su umorni od lenti punjenih purana i osoba koje su sebe pretvorile u projekt spomenika. Ovaj put građani žele birati jednoga od nas, čovjeka od krvi i mesa.

- To je vrlo teško reći. Postoji i nešto što ja zovem unutarnja - akceleracija ili ubrzanje u ljudskoj povijesti. Za rušenje komunističkog modela trebali smo 40 - godina, za Tuđmanov model 10 godina, ako ovaj aktualni model ne bude ispunio htijenja i želje građana otići će za godinu do godinu i pol dana. A možda i prije. Oni to moraju znati.

- To je teško predvidjeti. Želim ono najbolje i želio bih garnituru koja će Hrvatsku povesti u prosperitetnu demokratsku i budućnost. No, uvijek strahujem da bi se Hrvatskoj mogla i dogoditi i puno gora stvar, a to je najstrašnija stvar - gubitak nade. Sada Hrvatska ima nadu da će ovom promjenom strukture vlasti doći do promjene politike i ljudi, prije svega misle da će im ova garnitura donijeti bolji život. Što ako se ne ispune te želje i snovi ljude. Što onda preostaje gradanima biračima? Ulica? No, ulica je uvijek otvaranje vrata diktaturi. Najmanje što bih želio to je da građani počnu priželjkivati jednu vrst prosvijećene diktature kao što je, recimo, bila ona u Čileu koja je uz velike cijene u Ijudskim životima donijela nekakav ekonomski prosperitet. To bi bilo ono najstrašnije što nam se može dogoditi. No, to bi zapravo bio samo dovršetak latinoamerikanizacije hrvatske politike koja je započela Tuđmanovim režimom.

- Vidio sam izjavu nestrpljivog novinara Damira Matkovića s HTV-a kojem se očito žuri da unovči svoju djelatnost u jednoj nevladinoj organizaciji kao i mnogima drugima. On de facto zagovara “izvanredno stanje” na Televiziji. To znači da bi to bio spreman učiniti i u državi. U jednoj demokratskoj državi takav je postupak nedopustiv i nezamisliv. Nema izvanrednih uprava na Televiziji dok se ne promijeni zakon. Ovo je vrijeme kad posebno moramo voditi računa o proceduralnoj demokraciji. Postoji zakon po kojem je nažalost Canjuga to što jest, predsjednik Vijeća HRT a. No, dok postoji zakon i dok je Canjuga to po zakonu, to treba poštovati. Tek kad ono tijelo koje je donijelo taj zakon, a to je Sabor, promijeni taj zakon onda možemo mijenjati i ljude. Sve drugo bilo bi jako loše za Hrvatsku. Slična je situacija sa sudovima i drugim institucijama. Odjednom donedavni zagovaratelji pravne države predlažu prečice i čistke. To su revolucionarne i kratkopotezne metode koje nas vode u isti onakav model politike kakav smo imali do sada.

U Ustavnom sudu sjede ljudi protiv kojih sam napisao desetke kartica. No, oni su nažlost izabrani u taj Ustavni sud na temelju konsenzusa hrvatskih političkih stranaka. To se meni ne sviđa, ali se ta činjenica mora poštovati. Isto je i s običnim sucima. Kakvi su mnogi od njih to znamo. Najgore je kad jedna vlast smjenjuje suce koje je dovela prethodna da bi postavila svoje. Ostavimo sudstvo sucima i provedimo do kraja u djelo trodiobu vlasti. Neka parlament prvo promijeni Zakon o Državnom sudbenom vijeću pa neka se izabere novo Državno sudbeno vijeće, pa onda neka ono o sucima odlučuje na temelju konkretnih činjenica u skladu sa zakonom. Ponavljam, ovo je vrijeme u kojem moramo paziti i inzistirati na proceduralnoj demokraciji.

Dolazak “forumaša” na Televiziju zagovara američki ambasador Montgomery. Kao u Latinskoj Americi. Smiješno je da jednoj nezavisnoj televiziji jedan ambasador određuje kadrovsku politiku. Ali i vrlo opasno.