Početkom devedesetih, kada su u Hrvatskoj već počele nicati srpske barikade i kada je bilo jasno da je samo pitanje trenutka kada će buknuti rat, hrvatska dijaspora spontano je organizirala prikupljanje pomoći za obranu domovine. Primjera radi, samo su u Australiji u dvije godine, od 1991. do 1993., hrvatski domoljubi prikupili 21,6 milijuna australskih dolara.

Danas isti Hrvati diljem svijeta sumnjaju da je dio njihovih donacija bio pronevjeren. Hrvatsku dijasporu već odavno kopka gdje je otišao njihov mukom zarađeni novac, jer su godinama umjesto konkretnih podataka o tome gdje su te financije završile dobivali isključivo Šuškove jednoobrazne zahvalnice! Istodobno, iz domovine su do tih ljudi dopirale jedino glasine o tome kako se pojedinci bogate i voze u skupim mercedesima.

Iako se tek nedavno otvoreno počelo pričati o financijskim iznosima koji su prikupljeni za Hrvatsku i mogućim pronevjerama, može se očekivati da će se tim pitanjem pravna država tek uskoro baviti i da će se financijsko klupko konačno rasplesti. Pogotovo stoga što je Fond za obranu i obnovu Hrvatske proteklih deset godina postao svojevrsni misterij, o kojemu je točne podatke znala tek nekolicina ljudi usko vezanih uza sam državni vrh. Otvaranje tajnog poglavlja o financiranju stvaranja hrvatske države i obrane tek je vrh ledenoga brijega, znajući da su veće svote novca išle ilegalnim kanalima.

Sve je počelo u veljači 1991. godine, kada je, kao ministar iseljeništva, Gojko Šušak hrvatskim iseljenicima diljem svijeta odaslao cirkularno pismo u ime novoizabranog hrvatskog vodstva u kojemu od njih traži pomoć za nabavu oružja za obranu Hrvatske, iako to nije izrijekom naveo. No, igrajući na nacionalne osjećaje iseljenih Hrvata, Šušak je, ne gubeći vrijeme, u istom pismu naveo brojeve računa na koje bi se trebao uplaćivati novac. Dijaspora nije čekala niti trenutak, a o masovnom odazivu na Šuškovu okružnicu sasvim dovoljno govori podatak da je samo u dva mjeseca na račun United Bank of Switzerland stiglo 30 milijuna njemačkih maraka. No, tko su bili ljudi koji su mogli raspolagati tim novcem?

Nekadašnji najbliži suradnici hrvatskoga predsjednika Tuđmana svjedoče o tome da se o imenima kojima će se ukazati najveće povjerenje za novčane transakcije, o kojima je u to vrijeme uistinu ovisila sudbina Hrvatske, dugo vijećalo u Predsjedničkim dvorima. Prva ideja je bila da samo predsjednik Franjo Tuđman imao ovlasti raspolagati tim novcem, no na pritisak dijaspore koja ipak, uz dužno poštovanje, nije željela povjeriti tolike svote u ruke samo jednom čovjeku, nametnulo se pitanje supotpisnika. Kao logičan izbor, imenovan je ministar iseljeništva Šušak.
Budući da je bio spretan u bankarskim poslovima te imao široki spektar poznanstava u svjetskim financijskim krugovima, otvaranje računa povjereno je Hrvoju Šariniću, naročito ako se zna da je već u to vrijeme Hrvatska bila pod embargom UN-a za kupnju oružja. Upravo to je bio razlog zašto je švicarska banka, strahujući od mogućih sankcija zbog kršenja embarga, hitno zatražila od potpisnika hrvatskog Fonda da podignu sva sredstva i zatvore račun u njihovoj banci. Odmah nakon toga Šušak je ponovno pisao dijaspori, ovaj put s namjerom da ih izvijesti kako svu novčanu pomoć trebaju preusmjeriti na novi račun - u austrijsku Bank für Kärten u Villachu. Otvaranje tog računa, svjedoče nam dobro upućeni poznavatelji tadašnjih prilika, bilo je uvjetovano izjavom potpisnika da novac neće biti korišten za kupnju oružja.

Početkom 1993. godine Gojko Šušak je dijasporu izvijestio da se novac iz Villacha (u tom trenutku na računu je bilo 600.000 USD i 2,5 milijuna DEM) prebacuje u London u Westpac Banking Corporation. Dijspora se s pravom pitala zašto su sredstva ponovno prebačena, i to samo dio njih, na novi račun. Jedan od prvih odgovora stigao im je sasvim slučajno. Prema svjedočenju tajnice australskog ogranka HDZ-a Ine Vukić, 1995. godine u australskim je novinama bilo objavljeno da su se koncem 1992. godine odvjetničkoj kući Alen Alen & Hemsley u Sydneyu obratili predstavnici Republike Hrvatske tvrdeći da im je s računa nestalo 8,5 milijuna USD hrvatskog novca.

— Bilo nam je to čudno i nismo imali pojma zašto su nam trebali odvjetnici kada smo taj novac izravno slali na hrvatske račune. U svibnju prošle godine u sydneyskim je novinama izišla obavijest da je ista odvjetnička kuća tužila Vrhovnome sudu Engleske u Londonu Republiku Hrvatsku da se odluči kome pripada novac koji su pretežno darovali australski Hrvati i koji leži u Londonu na zajedničkom računu te tvrtke i Hrvatske. Zvala sam Sud u Londonu i pokrenula akciju, te pozvala ljude da mi se priključe u sudskom sporu da se ne dogodi da Sud odluči da novac pripadne toj odvjetničkoj kući. Tko je, pak, povezan s tom tvrtkom, ne znam — ističe Ina Vukić.
Među Hrvatima u Australiji inače se šuška kako su tajna veza — bivši predsjednik i potpredsjednik tamošnjeg ogranka HDZ-a Konstantin Bosnić i Rade Čikeš.

— Naš je interes da taj novac ne pripadne Englezima ili Australcima, nego da se vrati u Hrvatsku. Novac je zapravo bio prebacivan, što mi nismo znali, da se otvori račun koji je bio zalog za veći međunarodni zajam od pola milijarde USD koji je trebala dobiti Hrvatska. Ne znamo je li Hrvatska i dobila taj zajam, ali od tih 8,5 USD, na što treba još dodati i kamate koje su od 1992. godine znatne, oko 2,5 milijuna USD bila su sredstva iz Fonda, a ostatak je bio prebacivan iz hrvatskih banaka, primjerice Riječke, Privredne i Zagrebačke, od navodne prodaje državnih stanova — naglašava Ina Vukić, dodajući kako je cijeli skandal oko tog novca zapravo izbio kada je Alan Towels, koji je bio povezan s tom odvjetničkom kućom, 1992. godine zbog pronevjere 40 milijuna USD završio u zatvoru. Kasnije se među australskim Hrvatima pročulo da je tih 8,5 milijuna USD pronađeno i vraćeno u Hrvatsku, što se, na žalost, nije pokazalo točnim.

Godinama je među Hrvatima, kako onima u dijaspori, tako i u domovini, veliko zanimanje, ali i nedoumice, izazivao krug imena osoba koje su se spominjale kao potpisnici Fonda. Pitanja hrvatske dijaspore sada su još intenzivnija nakon što su dvojica od ukupno tri potpisnika računa preminula - Gojko Šušak i Franjo Tuđman. Ako i postoji još kakav novac na računu austrijske banke u Villachu, gdje je od 1991. godine pohranjivan, a nekadašnji Tuđmanovi suradnici tvrde da se iznos u jednom trenutku popeo čak i na iznos od pet do deset milijardi njemačkih maraka, ne postoji mogućnost da se podigne, jer se za takvu transakciju trebaju staviti makar dva potpisa opunomoćenih potpisnika.

Realno je očekivati da je Fond sada već ugašen, što potvrđuju i kuloarske priče s Pantovčaka, s tim što su, zbog arogantnog ponašanja prema iseljenim Hrvatima koji nisu znali kamo je otišao njihov novac, uplate sredstava od 1995. godine nadalje bile sve manje i manje. S nestrpljenjem se očekuje što će o tome reći jedini živi potpisnik, Hrvoje Šarinić, koji je, prije nego što je u javnost odlučio pustiti priopćenje, Slobodnoj Dalmaciji povjerio da ta priča već dugo vremena visi u zraku. Naglašavajući da u ovoj fazi još ne želi govoriti o hrvatskom Fondu, Šarinić je najavio da će tražiti osnivanje posebne saborske komisije koja bi se bavila tim pitanjem, te da je on spreman svjedočiti pred tim parlamentarnim tijelom. Nadalje, Šarinić nam je rekao da on posjeduje kompletnu dokumentaciju o Fondu i upućen je u sve pojedinosti.
Najavljujući da će uskoro progovoriti o tome, Šarinić poručuje da je na njegovo inzistiranje cijela priča o Fondu završila, a to se poklapa s nedavnim saznanjima da je oko tri milijuna njemačkih maraka prije dvije godine povučeno s računa i premješteno, najvjerojatnije, na jedan račun u Privrednoj banci Zagreb. Dijelu novca, i to znatno većim iznosima, nikada se neće ući u trag i neće se znati gdje je na kraju završio, jer se ti iznosi nisu uplaćivali na žiroračune, već se novac iz dijaspore u gotovini nosio u putnim torbama do Hrvatske.

Tu još dodajmo i svjedočanstvo jednoga, nekada visokorangiranog, HDZ-ovca koji nam je povjerio da je svaki put kada bi išao kod iseljenih Hrvata u domovinu donosio minimalno 100 tisuća američkih dolara. Iznosi od nekoliko stotina milijuna njemačkih maraka, pa čak i spomenute milijarde na računu Fonda, nisu sasvim nerealan podatak. Naime, samo satelitski telefon za predsjednika Tuđmana koji je nabavljen 1990. godine stajao je više od 200 tisuća britanskih funti! Novac je, treba li to uopće i naglašavati, uzet iz hrvatskoga Fonda za obranu i obnovu Hrvatske.