Izborne kampanje koje su trebale promijeniti sliku Hrvatske, srećom, približavaju se kraju. Što više odmiče drugi krug predsjedničke kampanje, ona je sve prljavija i sve više podsjeća na organizirani linč jednog čovjeka - Stipe Mesića. Sve ono za što se dojučerašnja oporba zalagala prije izbora za Sabor sama je popljuvala čim je osvojila vlast.

Budiša vrijeđa i milijunsko mnoštvo birača govoreći kako su oni za Mesića glasovali iz šale. Budišin štab ispaIjivao je klevetu za klevetom, poput one da Mesić želi spriječiti promjene. Budiša je bez ikakve rezerve zapise policijskih denuncijanata uzimao kao vjerodostojne da bi stigmatizirao navodno Mesićevo nazivanje svojih zatvorskih kolega vjerskim fanaticima. Pritom kao da je zaboravio da su Račan, Tomac i drugi izgovorili cijelu biblioteku kleveta punih mržnje. I to ne u policijskim zapisnicima, nego javno, protiv Mesića i protiv svih nas koji smo 1972. bili na hrvatskoj strani. Može li se ozbiljnim smatrati političar koji će jednome uzimati za ozbiljno jednu polurečenicu, dok će svojim sadašnjim partnerima u vlasti zaboravIjati čak i aktivnost?! Htio bih predložiti Draženu Budiši da pročita knjigu "Namjerna sjećanja" Čede Price u kojoj on opisuje kako je, među ostalim, Ivica Račan 1972. tražio smjenjivanje Nikole Hećimovića, urednika Dramskog programa na Radio Zagrebu. Kad je Prica zbog toga prigovorio Račanu, ovaj mu je rekao da uopće nije bitno je li Hećimović bio nacionalist ili nije. Partija je tako odlučila. I koliko je ta i takva partija sudbina progutala, a danas im se to abolira, dok se Mesiću postavlja pitanje o jednoj deklaraciji ili pak nekoj izjavi iz 1990.

U vremenima rasprave o kontroli obavještajnih službi koju obećava pobjednička koalicija SDP-HSLS, oni se sami, kad im treba, koriste dijelovima policijskih arhiva za svoje potrebe. Ali ne samo to. Volio bih da mi Dražen Budiša javno objasni kako on to zamišlja kontrolu sigurnosnih službi i može li mi jamčiti da neću i dalje biti prisluškivan i sniman, bilo telefonski, bilo videokamerama. To pitam zato što je Budiša javno objavio da poziva Slavena Leticu za svog predsjedničkog savjetnika. Čovjeka koji se proslavio time što je zajedno s Franjom Tuđmanom ilegalno snimao razgovor s jednim političkim čelnikom, Jovanom Raškovićem, pa je nakon toga tu traku unovčio u tadašnjem Danasu. Može li takva osoba jamčiti legalnost u državi?

Mesiću se prigovara da ima mnogo lica, no mislim da je to bolje nego da nema ni jedno lice. U tome i jest problem. Mesić nije bezlična osoba. Budišina kampanja bila je loša i neuspješna dok je bila bezlična. Budiša danas optužuje Stipu Mesića za populizam. A iz kojeg je to političkog miljea iznikao Budiša, ali i Mesić? Iz populističkog pokreta 1971. koji je bitno uvjetovao i oblikovao političku scenu ne samo 70-ih nego to čini i danas.

Nedavno objavljeno sučeljavanje Budiše i Mesića u Feralu pokazuje da su obojica kandidata okrenuta prošlosti i da razgovaraju o nečem što većinu birača apsolutno ne zanima: o tome tko je što rekao 70-ih godina. Birače napokon interesiraju bolji život, građanska opcija, dugoročni mir i politička stabilnost. I uloga koju će u tome imati budući predsjednik. I zato bi bilo bolje da nam u ovih nekoliko preostalih dana obojica kandidata malo progovore o tome.

U raspravama je, naime, isplivala i izjava Stipe Mesića o kontroli vlasti. Potpuno je jasno da se vladajuća grupacija boji kontrole vlasti s bilo koje strane, pa i u medijima nastoji etablirati svoje kadrove. Neki dan je Jutarnji list, kao novorežimsko glasilo Račanova režima, objavio na naslovnici ogroman naslov: “Račan preuzeo državu”. Tu je cijeli problem. Tu je ideja vlasti ogoljena do kraja. Oni žele vladati državom. Oni su to uvijek činili i to je uvijek bilo njihovo političko iskustvo. Tada su kontrolirali sve nas. I dalje bi kontrolirali. Zato je potrebno što više kontrole vlasti u interesu demokracije. Predsjednik Republike mora imati nadzor nad svim institucijama, ali ne tako da određuje što će institucije vlasti raditi nego da bude dobri duh iznutra. Ovdje se opet sučeljavaju dvije koncepcije vlasti. Vlasti kao vladanja i vlasti kao služenja. A nama treba predsjednik Republike koji će kroz brižni nadzor znati upozoravati svaki put kad su ugroženi demokracija, Ijudska prava i interesi malog pojedinca.

Hrvatskom je 1971. vladao duh koji je imao i svoj politički metajezik. Bio je to metajezik partije i socijalizma i svako probijanje izvan njega bilo je opasno i gotovo nemoguće. U to su vrijeme i Budiša i Mesić podržavali politiku SK i kleli joj se na vjernost. Bila je to politika Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. I ja sam podržavao tu politiku. Prema tome, kad Budiša u filmu o štrajku govori o tome da nikad nećemo napustiti ideju socijalističke Hrvatske, onda je to izraz jednog vremena više nego izraz jedne politike.

Među studentima raspravljalo se o potrebi ulaska u SK. Budiša je bio među onima koji su se zalagali za ulazak u Partiju, a tome se suprotstavljao vrlo malen broj nas koji smo prakticirali vjeru, kao Zvjezdana Žnidaršić-Begović i Jakov Ćurić. Bilo je i među katolicima, praktičnim vjernicima, onih koji su smatrali da treba ulaziti u SK jer članstvo u političkoj organizaciji ne može biti uvjetovano metafizičkim pitanjima nego opredjeljivanjem za konkretnu politiku. Glasni zagovaratelji te linije bili su Jure Juras i Krešimir Martinec.

Taj problem nije se ticao Budiše jer je on tada bio deklarirani ateist (pogledati Vjesnik od 1. svibnja 1971., članak Živka Vnuka "Homotantum").

Prije tog događaja, 20. lipnja, u Zagrebu se dogodio još jedan koji je bitno odredio sudbinu masovnog pokreta 1971. godine. U dvorani Studentskog centra održan je komemoracija u povodu godišnjice atentata na Stjepana Radića i grupe zastupnika HSS-a u beogradskom parlamentu. Po završetku komemoracije jedan student predložio je da se na grob Stjepana Radića odnese vijenac. Ustao sam i predložio da svi zajedno odemo na Mirogoj. Kroz Zagreb je prošla kolona od deset tisuća ljudi, Savskom, Ilicom, preko Trga bana Jelačića na Mirogoj: Na čelu su se vijorile zastave, hrvatska zastava sa zvijezdom, ali i zastave muzičkih društava iz Šestina i Gračana, stare hrvatske zastave na kojima se umjesto zvijezde nalazila lira. To je bio pravi šok.

Na Dan borca, 4. srpnja, u Zagreb je, dojurio osobno Tito i u Vili Weiss održao sastanak s političkim aktivom u kojem je napao ta dva događaja: izlazak studenata na ulicu i primanje “onih drugih” u SK.

Sastanak na Filozofskom fakultetu nije trajao sat i pol, kao što tvrdi Budiša, nego nekoliko sati. Budiša, nadalje, u Feralu kaže: “Nisam dobio partijsku knjižicu, za razliku od svih drugih koji su toga dana bili primljeni.”

To je Budišina laž. Naime, nitko od tih 40 osoba nije dobio partijsku knjižicu, i to upravo stoga što je Tito napao takvo primanje u Savez komunista. Tu sam informaciju provjerio u razgovoru s Jurom Jurasom.

Što znači isprazni formalizam u kojem netko tvrdi da nije bio član SK zato što nije primio člansku iskaznicu? Pa ne postaje se članom neke političke stranke radi iskaznice nego radi ideja. I Budiša je doista ušao u SK zato da bi pojačao nacionalni sastav i da bi, pragmatičan kakav već jest, mogao lakše politički djelovati unutar zadanih struktura. Koliko se sjećam, cijelu su akciju organizirali Ferdo Bušić i Ante Žužul koji su otprije bili u SK, smatrajući da se na taj način može lakše i bolje politički djelovati.

Sve to moguće je provjeriti u tadašnjem Studentskom listu, Hrvatskom sveučilištu i drugim medijima. O tome da li se Budiša subjektivno osjećao članom Partije ili nije, može se retroaktivno raspravljati. O tome sam s Budišom raspravljao prije desetak godina, kad je prvi put počeo govoriti da nije bio u Partiji. Upozorio sam ga i tada da govori neistinu.