Odluka hrvatskog partijskog vodstva, predvođenog Stankom Stojčevićem, u jesen 1989. godine o hitnom raspisivanju izbora nije bila motivirana time da se otvori put višestranačju, nego da Partija i uz nju povezane socijalističke snage na izborima pobijede, te da se ljudi iz samog partijskog vrha što prije rasporede na nove državne funkcije jer su im partijske isticale - o burnim zbivanjima u Hrvatskoj potkraj 80-ih iznio nam je u poduljem razgovoru dr. Stipe Šuvar, sadašnji predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske, koji je u to vrijeme bio član Predsjedništva SFRJ, a prije toga predsjednik Predsjedništva CK SKJ.

- Pouzdano znam da je to bilo tako. Što se tiče pripreme izbora, od polovice 1989. nisam bio prisutan ni u jednom partijskom tijelu pa ne znam pojedinosti. A onda, u proljeće 1990., voljom partijskog rukovodstva, predvođenog Ivicom Račanom, nije mi bilo dopušteno sudjelovati u predizbomoj kampanji. Sam Račan, kao ni ja, nije sudjelovao u donošenju odluka o izborima, a, dakako, jest u njihovu provođenju budući da je u međuvremenu, u prosincu 1989., izabran za predsjednika CK SKH. A kada je već do izbora došlo, tadašnji SKH ih je izgubio i zato što nije imao doraslo rukovodstvo i jasnu politiku, a u kontekstu jurišanja miloševićevske ‘antibirokratske revolucije’ na temelje avnojske Jugoslavije. Kad to tvrdim, ne mislim, dakako, na to da je na izborima trebalo krasti glasove, kao što je to već tada činio HDZ. Izbore je SKH mogao dobiti na najpošteniji način. Uostalom, izgubio je od HDZ-a rezultatom 43:38 - ustvrdio je dr. Šuvar.

S novim hrvatskim premijerom dr. Šuvar se upoznao i za njega prvi put čuo potkraj siječnja 1972. godine kada su obojica zajedno kooptirani u CK SKH. Račan je tom prilikom izabran u izvršni komitet CK SKH, a dr. Šuvar je postao volonterski predsjednik Komisije za idejno-teorijski rad i kulturu CK.

- Na tom sam položaju bio do proljeća 1974. godine, pa smo se nas dvojica viđali na sjednicama Komisije ili kad bih navratio u ‘Kockicu’. Od polovice 1986. do polovice 1989. zajedno smo radili u Predsjedništvu CK SKJ u Beogradu, u kojem je on ostao i nakon što sam ja izabran u Predsjedništvo SFRJ. No, u posljednjih deset godina nismo se ni jednom susreli. Naše zadnje viđenje bilo je u kolovozu 1990. kada me Sabor smjenjivao, a Račan i njegovi odšutjeli čitavu harangu. Štoviše, i Račan je glasovao za moje smjenjivanje, što sam tek poslije saznao iz pouzdanog izvora - kaže dr. Šuvar.

- Od 1972. do 1982. godine u partijskom je vrhu za ideologiju bio zadužen Ivica Račan. Ja nisam pripadao tom partijskom vrhu pa nisam mogao ni utjecati na ‘ideološke’ odluke osim, eventualno, javnim oglašavanjem kao pojedinac. Godine 1982. i dijelom 1983., do odlaska u Beograd na dužnost člana Predsjedništva SFRJ, glavni je ideolog bio Josip Vrhovec. A ja sam onda to bio neko vrijeme 1983. i 1984. dok se iz Beograda nije vratio Mika ŠpiIjak. Ubrzo su se, međutim, zaoštrili odnosi između njega i mene, pri čemu sam se morao podčinjavati njegovim odlukama kao predsjednika CK SKH, odlukama Stanka Stojčevića kao sekretara CK SKH i drugih ljudi oko njih. Možda se fama o meni kao ideologu stvarala i zato što sam javno istupao, konfrontirao se, polemizirao, pa i u ulozi običnog člana CK SKH, a onda i ministra prosvjete i kulture od ljeta 1974. do proljeća 1982. godine. No, neka oni koji me inače prozivaju upru prstom ma i na iedan slučaj u kojem sam prema bilo kome predlagao represivne mjere iIi sam ih sam provodio, nekoga smijenio, otjerao s posla, denuncirao poručuje dr. Šuvar.

Naš se sugovornik osvrnuo i na famoznu ‘hrvatsku šutnju’ u vremenu do dolaska HDZ-a na vlast. Tako kaže kako on nije šutio, nego se “i te kako izjašnjavao o prilikama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”.

- Za druge ne znam zašto su toliko šutjeli ili se izjašnjavali zakukuljeno i zamumuljeno. Čini se da je u tadašnjem političkom vrhu Hrvatske, a koji je inače mene pokušao osamiti i izolirati, što me pratilo čitavo vrijeme dok sam bio na dužnostima u Beogradu, postojao dogovor da se ne ide u otvorene konfrontacije s politikom Slobodana Miloševića, koja je potresala temelje Jugoslavije. A i polazilo se, čini se, od toga da su Srbija i Hrvatska glavne u Jugoslaviji i da će se ipak nekako dogovoriti bez rusvaja. Tu je politiku u biti poslije preuzeo i Tuđman premda je na vlast uvelike došao tako što mu je put pripremila i Miloševićeva politika i hrvatska šutnja - nastavlja naš sugovornik.

- SDP se odrekao svakog kontinuiteta sa strankom iz koje je proizašao, osim imovinskog, a i s onim što je bilo stvarno dostignuće propalog socijalističkog sustava. I uporno ističe da nema baš nikakve veze ni s tom strankom ni s tim sustavom. SDP se već pretvorio u tzv. narodnu stranku i sve se više smješta u politički centar premda se smatra strankom lijevog centra. SDP se ni u čemu bitnom nije suprotstavljao Tuđmanovoj i politici HDZ-a. Glasovao je i za sadašnje zakone o pretvorbi i radu, podupirao je i protuustavne norme kojima su diskriminirani Srbi u Hrvatskoj, nije se angažirao ni na zaštiti Ijudskih i manjinskih prava i u tom smislu nije pružao pomoć nevladinim organizacijama. Dobro je pazio i na to da ne izgubi biračku podršku onih koji su nacionalistički orijentirani smatra dr. Šuvar, ali odmah dodaje kako se ipak raduje Račanovoj pobjedi jer se “drukčije diše” te da će “mnoge stvari ići nabolje nakon pokopa Tuđmana i tuđmanizma”. Zapad u Račanu, prema njegovim riječima, vidi nekog hrvatskog D'Alemu.

- Dušan Bilandžić u svojoj najnovijoj knjizi ‘Hrvatska moderna povijest’ tvrdi da sam bio jedini protiv višestranačja 1989. godine. On će, valjda, još jednom iznova pisati svoje viđenje povijesti. Jer promijenio se režim, pa nije probitačno stvari tumačiti po uzoru na Franju Tuđmana koji je, nota bene, Bilandžića vukao za sobom i u Generalštab JNA i na čelo Instituta za historiju radničkog pokreta i u Predsjedništvo SR Hrvatske, da bi ga, nakon što ga nije zadovoljio kao diplomat u Beogradu, nazvao čudovištem.

Bilandžić ne može biti iole pouzdan ni tumač zbivanja ni svjedok nekog događaja. Kao parahistoričar, on povijest domišlja i ispisuje prema babljoj metodi rekla-kazala. Da je njegova tvrdnja kako sam se ja jedini protivio višestranačju jedna od njegovih izmišljotina, koje često izriče i na moj račun, možete se i sami uvjeriti potražite li ‘Vjesnik’ od 3. prosinca 1989., u kojem je tiskan opsežan razgovor sa mnom - tvrdi dr. Šuvar.

- U bivšem SKH surađivao sam s mnogima, a oponenata sam imao najviše u njegovim užim rukovodstvima. Neki su 1975. tražili moje isključenje iz CK SKH, Komisija kojoj sam bio na čelu zapravo je 1974 rasformirana, Izvršni komitet, CK SKH je, čitavu jednu sjednicu potkraj 1975. posvetio mojim ‘skretanjima’ itd. Mika Špiljak me sa svojim ljudima iz najužeg vrha SKH, Stankom Stojčevićem, Ivom Družićem i još nekima, nastojao politički Iikvidirati u vremenu od 1984. do 1986., ali u tome nije uspio jer sam na tajnim glasovanjima u CK SKH i na kongresu SKH kandidiran za člana najvišeg partijskog tijela Jugoslavije.

Kad me pitate o Ijudima koji su do 1990. bili u vrhu hrvatske politike, o živima ne bih davao sudove, a o dvojici mrtvih reći ću tek ponešto. Vladimir Bakarić bio je najpametniji čovjek komunističkog pokreta u Hrvatskoj. Zaslužan je za Hrvatsku, kako u suzbijanju unitarizma, tako i u iniciranju reformi i ustavnih amandmana. U Tuđmanovo vrijeme njega se, međutim, nije smjelo spominjati premda je on Tuđmana pozvao iz Beograda da dođe na čelo Instituta za historiju radničkog pokreta. Jakov Blažević bio je pak osebujna ličnost jer je imao osobine i ličke korenike i hrvatskog fiškala i komunista Treće internacionale. A na zao glas i na stup srama stavili su ga zbog uloge javnog tužitelja na suđenju nadbiskupu Stepincu - veli dr. Šuvar.