Neočekivani Orkan (Orehovački kandidat), a ne dogovorena Bura (Budiša-Račan), u očekivanom ishodu potpuno neočekivanih hrvatskih predsjedničkih izbora, u kojima se još prije mjesec dana nadmoćnom pobjedniku Stipi Mesiću nisu davali skoro nikakvi izgledi, dok je već poslije prvog kruga postalo jasno da Dražen Budiša vodi unaprijed izgubljenu bitku.

U samo pet tjedana Stipe Mesić je udesetorostručio svoju javnu potporu, a takav orkanski zamah čini praktički nepoznatu globalnu iznimku, dok se u osobitim hrvatskim političkim (i pokorničkim), navadama, činilo praktički nemogućim da se jedan otpadnik ipak tako nadmoćno potvrdi kao pomilovani pobjednik, a većina birača s prezirom odbije prestrogi poziv da se još jednom pridruži osamljenoj gomili u pobjedničkom političkom šatoru. U globalnoj političkoj povijesti Stipe Mesić će ostati zabilježen kao onaj iznimni političar koji je uspio postati predsjednikom u dvije potpuno suprotstavljene i zaraćene države, dok u ovakvoj hrvatskoj političkoj svakodnevnici njegova velika pobjeda označava dodatnu pobunu protiv svemoćnih političkih autoriteta.

U ime nadmoćnog, prkosnog i oslobođenog pojedinca, a protiv i pokraj stranaka, institucija i programa, ali i u znaku olako obećanih osveta, prozirnih zavodničkih obećanja, neobvezatnih dosjetki i dvojbene pobjedničke elite, kao političar kojemu unaprijed sve opraštaju samo zbog toga što je samog sebe učinio baš svakome dostupnim. Mesić kao Mesić, pa tek onda politika kao politika, bar u onom strogom smislu, u kojem su ideje važnije od ljudi, a ljudi prestaju biti ljudima čim se dokopaju vlasti. Potpuni obrat, a možda ipak iluzija, pa je već u prvim pobjedničkim izjavama Mesić vješto dokazao kako i on sam ipak može i zna biti vrlo brižljivo diplomatski neodređen, kada se radi o konačnom opisu njegovih budućih predsjedničkih ovlasti. Ipak, glas naroda ostaje glas Boga, pa su Željka Antunović i Goranko Fižulić dokazali kako se i u porazu može biti velik, dok je Dražen Budiša još jednom potvrdio svoj osporeni glas potpuno nepolitičkog političara.

On se više neće natjecati na predsjedničkim izborima, kao da ovom velikom pobjedom upravo Mesić nije ponovno dokazao da se u politici nikada ne smije reći nikad. Takav Mesić može biti veliki izazov za svaku, a ne samo Račanovu Vladu, ali ipak ne i bogomdana isprika i alibi za sve možebitne neuspjehe Račanovog kabineta, kao što je to mudro zaključio Fižulić, dok je Željka Antunović - baš kao i Račan prvo istakla ono što spaja (zajednički program šestorke), a ne ono što će možda ipak presudno razdvojiti (buduće predsjedničke ovlasti), razočarani i poniženi SDP i HSLS, u gotovo neizbježnim političkim i diplomatskim natezanjima, s ovim neočekivanim predsjedničkim pobjednikom.

U svemu tome, neke bitne političke pouke ipak spadaju na prve stranice svake kampanjske početnice, pa ostaje nejasnim zbog čega su se u Budišinom stožeru odlučili na političke ucjene (samo s Budišom, a nikako sa Mesićem), nepotrebna poniženja (oni su se samo šalili u prvom krugu), i prizemnu trgovinu (poziv Graniću i Letici), u amaterskom preodgajanju glasača, koji ipak nisu mogli prihvatiti naknadno razlistavanje osobnih političkih prošlosti, a pogotovo poražavajuću “crnu kampanju", u kojoj su se nemoćno utopili i neki vrlo utemeljeni javni prigovori, bar kada je riječ o dvojbenom porijeklu Mesićevog novca, ili olakom izboru nekih najvažnijih Mesićevih ljudi.

U toj borbi bez pravog protivnika (HDZ se raspada, Tuđman je otišao), a za posao bez opisa radnog mjesta (tek treba dogovoriti što će raditi predsjednik Republike), Mesić je - bar između redaka - ipak zadržao pravo da u novim dvorima postavlja slike i tapete, sam odabire namještaj po vlastitom ukusu, dok je u ovoj zajedničkoj oporbenoj pobjedi ipak pronašao propuštene neprijatelje, o kojima Budiša nije mogao tako otvoreno govoriti. Obračun s mafijom u vrlo dvojbenom kaubojskom tonu i raskid s Hercegovcima, u dodatnom regionalnom preziru, kao dokaz da su ostala bar neka “zmajeva jaja”, koja treba zgnječiti nogom bez milosti, bez obzira na to što je zamak srušen (Pantovčak), a Zmaj (Tuđman), otišao s ovoga svijeta. Budiša je proglasio oporbenu pobjedu, a potom krenuo u izgradnju nove Hrvatske, dok je Mesić ostao čeprkati po ruševinama kako bi dokazao da nema ni zločina bez kazne, ni milosti bez isprike, ni dogovora s poraženima.

Malo srednjovjekovnih parobola, u pokušaju da se dokaže kako se i ove prevratne hrvatske promjene svode tek na prikrivenu borbu između dobra i zla, etike i politike, morala i programa, u čemu je većina birača odlučila obraniti svoj pregaženi ponos i vratiti izgubljeno dostojanstvo, a ne samo obnoviti nadu u izgubljenu opću dobrobit, gospodarski napredak i punu europsku potvrdu. Ne kao nemoćni pučani i opljačkani stališi, u znaku raskolničke povijesti, a izgubljene budućnosti, i ne samo zbog želuca i džepa, već i zbog obrane oduzetih građanskih prava, i svih pojedinačnih sloboda, u čemu je politika dobra samo kao nužno i neizbježno zlo. Nikada više u općem strahu pred nedodirljivim gospodarenjem sveukupnim ljudskim sudbinama, pa je Mesić blistavo uzjahao na tom valu neprevladanih podsvijesnih strahova, bez obzira na to što baš nikakav Predsjednik ne smije imati ovlasti da bude osvetnik, a pogotovo obogotvoreni - pa makar samo i moralni - vrhovni politički sudac.

Mesić je otvoreno pokazao da želi biti svenarodni Predsjednik, a ne pritajeni vladin Namjesnik, u čemu tek treba dokazati da neće biti “nasmiješeni Tuđman”, a niti nepopravljivi buntovnik, koji najviše uživa kada kudi ono što je još donedavno hvalio, a samo čeka pogodan trenutak, da pobjegne od onih kojima se svojedobno tako prilježno pridružio. Tvrdi kako on sam stalno ostaje isti, vjeran sam sebi i svim svojim načelima, dok se oko njega cijeli svijet neprestano i nepopravljivo kvari, kao da je i sam moralist Budišina tipa, a političar tuđmanovske nepogrešivosti. Tako je Hrvatska izabrala čovjeka koji je zaljubljenički prepoznao sve njezine pritajene strasti, ali i političara, kojega tek treba konačno upoznati i prepoznati na njegovom najtežem ispitu. Za sada je Mesić tek izniman političar, a možda će ipak postati - i velikim državnikom.