KAKO JE FOND ZA PRIVATIZACIJU "PRODAVAO" HRVATSKA PODUZEĆA
PODOBNI NAPRIJED, PLATEŽNI STOJ!

Na Fižulićeve tvrdnje kako se Hrkać oglušio na njegove pozive da stavi funkciju na raspolaganje i sam podnese ostavku, Hrkać je reagirao priopćenjem u kojem tvrdi da nije primio niti kakav Fižulićev poziv, bilo usmeni ili pismeni. Gdje je došlo do krivoga spoja, više nije niti bitno jer se ionako očekivalo da će stari vršitelj te dužnosti ponuditi ostavku i bez izričitog poziva novoga ministra. "Nisam gajio iluzije o svojoj poziciji koja je zakonski regulirana", navodi u priopćenju Hrkać, svjestan da je njegovo vrijeme u Fondu isteklo.

Zašto je Fižuliću toliko bitna smjena Hrkaća? Razloga uistinu ne manjka, pri čemu je najmanje kriv sam Hrkać. Kao prvo, Fižulić se zalaže za spajanje svih paralelnih institucija koje su pod njegovom ingerencijom, pa tako predlaže i približavanje HFP-a i Ministarstva gospodarstva, koje je apsorbiralo nekadašnje Ministarstvo privatizacije. Fižulić inicira reorganizaciju HFP-a, a u jednom od nastupnih intervjua iznio je kako se još razmišlja treba li osnovati poseban holding koji će upravljati svim dionicama u državnom vlasništvu ili će HFP-u biti povjereno i upravljanje dionicama drugih fondova. Dosadašnji model upravljanja ne može opstati jer omogućuje svekolike malverzacije i nepotrebne troškove, drži Fižulić.

Bez obzira na to kakva bila budućnost HFP-a, novi ministar gospodarstva micanjem Hrkaća će i simbolički prekinuti niz hadezeovskih čelnika Fonda, u kojem su donošene mnoge odluke koje su potkopale hrvatsko gospodarstvo. Ta imena ne izazivaju toplinu u srcima dojučerašnje oporbe: Hrkačevi prethodnici, predsjednici HFP-a, bili su Ivan Penić i Tomislav Družak. Predsjednik Upravnog odbora godinama je bio Borislav Škegro, a naslijedili su ga Milan Kovač i Nenad Porges. Fižulić je u 1993. do 1996. godine i sam sjedio u Upravnom odboru HFP-a, tako da je živi svjedok raznih nepravilnosti na koje kao predstavnik manjine nije mogao pretjerano utjecati. Odluke o sudbini stotina poduzeća donosio je upravo taj Upravni odbor koji je diskutirao i glasao na temelju prijedloga stručnih službi HFP-a. Utjecaj oporbe, na žalost, bio je toliko mizeran da su njezini predstavnici vremenom prestali dolaziti na sjednice UO-a, tako da su u njegovu sastavu od 1997. godine ostali isključivo članovi HDZ-a.

HFP će ostati u kolektivnom lošem sjećanju, bez obzira na to što njegovi čelnici mislili o svome radu. Tako je upravo prije nekoliko mjeseci Hrkać objavio brošuru "Privatizacija u Hrvatskoj", s kobasičastim podnaslovom "Najčešći primjeri netočnih tvrdnji o privatizaciji i ulozi HFP-a u tom procesu". Kroz brošuru se provlače najčešće kritike na račun HFP-a, praćene tobožnjim dokazima kako nije istina da je, primjerice, "HFP mogao učiniti više u sprječavanju nepravilnosti u procesu privatizacije", ili pak da je "ovakvim sustavom privatizacije omogućeno bogaćenje pojedinaca (tajkuna)". Dokaza za suprotne tvrdnje je na žalost toliko da bi na tu temu trebalo izdati oveću knjigu, a možda i cijelu biblioteku.

Odakle uopće započeti popis optužbi na račun HFP-a? Što misle o toj instituciji, na svojim su transparentima iskazali brojni radnici upropaštenih tvrtki kao što su "Geofizika", "Mladost" i deseci drugih. Na svoju sramotu Fond, iako državna institucija, ostat će zapamćen i po raspolaganju državnom imovinom na potpuno netržišnim osnovama, gdje je politička podobnost bila bitnija od prihoda za državnu kasu. Tipični je primjer sudbina zagrebačke tiskare "August Šenoa", prepuštene don Anti Bakoviću za male pare. Naime, na raspisani natječaj za prodaju 51 posto dionica tiskare javila su se dva kandidata, jedan s dobrom, a drugi s lošom ponudom. Naravno, tiskaru je dobio onaj drugi, odnosno don Baković, i to za "potrebe afirmacije stavova Hrvatskog populacijskog pokreta". Baković se u popratnom tekstu svoga zahtjeva nije libio napomenuti kako je upravo on izdao videokasete "Prvi Sabor HDZ-a", "Tuđman govori", "Atentat na Tuđmana" i sl. Time je ispunio famozne "nefinancijske uvjete", te u ime nacionalnih interesa od članova UPO-a Fonda dobio tiskaru u središtu metropole, iako je zbog boljih financijskih uvjeta i najavljenih 860 tisuća maraka dokapitalizacije stručna komisija predložila prihvaćanje ponude Dragutina Križaja, grafičkog inženjera iz Toronta. Saznavši da je tiskara dodijeljena don Bakoviću, Križaj je Fondu uputio pismo u kojem stoji da je "tvrtka August Šenoa poklonjena uz Božji blagoslov don Bakoviću. Preporučio bih Hrvatskom fondu za privatizaciju da u sličnim slučajevima ne stavlja takove tvrtke na javni natječaj, već da napravi popis kome moraju biti dodijeljene, po mogućnosti podalje od javnosti".
Sljedeći slučaj u kojem je politička podobnost bila bitnija od same financijske ponude, bio je zagrebački hotel "Dubrovnik", gdje je pri kupnji oko 7,4 milijuna vrijednih 27,76 posto dionica prednost dobila American Croatian Investment Group iz Clevelanda. Članove UO-a Fonda nije zasmetalo što ta tvrtka nije popravila svoju prethodnu ponudu, iako su svi ostali interesenti to učinili. U prijedlogu stručne komisije Fonda pisalo je da, iako je ponuda Biondićeva "Heruca" financijski povoljnija (ponudili su 8,7 milijuna maraka, odnosno čak 1,3 milijuna iznad nominale!), prednost treba dati "našem iseljeništvu koje se želi vratiti u domovinu i ulagati u druge projekte".

Čelnik ACI Group, kojoj su stručnjaci iz Fonda tako blagonaklono prepustili poznati hotel, donedavni iseljenik Ivan Nogalo, bivši je predsjednik HDZ-a za Sjedinjene Američke Države i HDZ-ov saborski zastupnik iz dijaspore. Posljednjih dana Nogalo se u novinama spominje kao navodni financijer Dražena Budiše. Karlo Milić, prvi predsjednik HDZ-a za Sjevernu Ameriku, upravo je prije nekoliko dana optužio Nogala da je "novcem dobivenim od naših emigranata kupio hotel". Mora se priznati da hotel Dubrovnik danas pristojno posluje, izuzmemo li detalje poput problematične kockarnice u njegovu podrumu, no način na koji su u Fondu donošene odluke je upravo skandalozan. Zanimljivo je da se s oba prijedloga, da ponuđene tvrtke, tiskara i hotel, pripadnu slabijim ponuđačima, složio i Borislav Škegro, donedavni ministar financija, kojem je očito bilo potpuno nebitno koliko će novca kapnuti u državnu blagajnu.
Osim hotela "Dubrovnik", i druga su poduzeća iz portfelja HFP-a prodavana "na poziv", o čemu svjedoči i sudbina Drage Kovačevića direktora izdavačkog poduzeća "Mladost". Taj povratnik iz Kalifornije godinu dana je trunuo u remetinečkom zatvoru, ponavljajući kako ga je "predsjednik Tuđman preko Nogala pozvao da preuzme Mladost". U postupku preuzimanja moćne izdavačke kuće nešto je krenulo neplanirano, tako da je Kovačević, kojega je HDZ-ova vrhuška predvidjela za novog vlasnika "Mladosti", izgubio novac i svojih 51 posto dionica, a "Mladost" je propala i fuzionirana je sa "Školskom knjigom", što je od početka i bila namjera.

Kada je Kovačević zapao u nemilost, počele su mu se događati čudne stvari pa je tako uhićen samo nekoliko sati prije skupštine dioničara "Mladosti". Toj skupštini, na kojoj se okupila tek petina malih dioničara, legitimitet je dao upravo predstavnik Fonda, vlasnik 40 posto dionica, koji se bezobrazno pokupio u trenutku kada su dioničari počeli postavljati pitanja. Kovačević je završio u pritvoru zbog navodnoga kašnjenja s otplatom dionica, iako je Ivan Penić, tadašnji čelnik Fonda, svojedobno izjavio da se ta "pretvorba obavlja u skladu s izdanom suglasnošću Fonda i odredbama zakona", kao i da je "sklopljeni ugovor iznimno težak po Kovačevića". Kada su kola pošla nizbrdo, za Kovačevića milosti više nije bilo. Upravo iz tih razloga nova vlast nema milosti niti za Hrkaća, pa makar mu jedina krivnja bila u tome što nije sam podnio ostavku. Za sve spomenute afere trebalo bi pitati njegove prethodnike, ma koliko svi oni i dalje bili uvjereni da je HFP oličenje poštene privatizacije.