Ironijom sudbine, Miroslava Tuđmana oba je puta sa čelnog mjesta Hrvatske izvještajne službe smijenio predsjednik države. Prvi puta bio je to njegov otac, optuživši vlastitog sina za špijuniranje u korist Amerikanaca, a drugi puta na podnošenje ostavke prisilio ga je Stipe Mesić, i to vicem o pokojnom Franji Tuđmanu. Novi hrvatski predsjednik poželio je biti duhovit, pa je francuskim novinama ispričao vic o tome kako ni Milošević, ni Tuđman ne mogu iz zemlje.

Mlađem Tuđmanu to nije bilo smiješno, te je odmah dao ostavku na mjesto ravnatelja HIS-a i zamjenika predstojnika UNS-a, ocijenivši Mesićevu šalu “sramotnom”. Mesić se branio kako je šala izrečena u neformalnom razgovoru, ali odmah dometnuo: “Razlozi ostavke sasvim su druge prirode. Sve ono što se događalo i što se događa u obavještajnoj zajednici prisluškivanje, Dubrovačka banka i drugo - iziskuje ozbiljniji i odgovorniji odnos prema poslu koji je Miroslav Tuđman do sada obavljao”.

Miroslav Tuđman u dva se navrata nalazio na čelu HIS-a. Od 1993. do proljeća 1998. godine radio je na ustroju obavještajne zajednice i uspješno je vodio kroz ratne godine, da bi se po oslobađanju zemlje izgubio u bosanskim vrletima i zaplotnjačkim igrama na očevom dvoru. Po nalogu pokojnog predsjednika Tuđmana, Miroslav je u proljeće 1998. godine proveo opsežnu istragu o aferi “Dubrovačke banke" i uspio otkriti identitet “petog ortaka”. Budući da se, navodno, radilo Iviću Pašaliću, Tuđman mlađi izgubio se u dvorskim spletkama. Pašalić je uvjerio bolesnog Franju Tuđmana da je njegov sin američki špijun i Miri više nije bilo spasa. Napustio je obavještajnu zajednicu, potraživši utjehu u krugu obitelji.

Miro Tuđman godinama je bio na dobrom glasu kao sposoban, obrazovan i blagi intelektualac, sušta suprotnost svom ocu. Živio je od profesorske plaće na Filozofskom fakultetu, da bi se nakon rata samozatajno angažirao u ustrojavanju tajnih službi. I po mišljenju mnogih, u tome je uspio. No, nakon rata počele su se otkrivati brojne obavještajne afere, prvenstveno prisluškivanje novinara i opozicijskih političara, a onda i “Dubrovačka banka”. Tuđman je vršljao i po Herceg-Bosni, koristeći Ivu Lučića kao isturenu ekspozituru.

Kada se situacija u obavještajnoj zajednici zakomplicirala do krajnjih granica, Franjo Tuđman morao je na čelo krovne organizacije dovesti osobu od povjerenja. Nekoga tko će smiriti situaciju, obuzdati djelatnike tajnih službi i prekinuti njihovo korištenje u obračunima frakcija vladajuće stranke. Jasno, jedina osoba u koju se mogao pouzdati bio je njegov sin. I doista, Tuđmanovim povratkom na čelo HIS-a naglo su splasnule obavještajne afere, ali svejedno nitko nije očekivao da će se Tuđman mlađi upustiti u rješavanje zapletenih odnosa.

- Nikako ne želim osporiti njegov značajan doprinos stvaranju ovakvog obavještajnog sustava. Ne mogu se osporiti uspjesi tajnih službi u vrijeme rata, ali u mirnodopskom vremenu Miro je - uz pogrešnu politiku vlasti svakako bio najodgovorniji za ovakvo stanje u obavještajnoj zajednici. Imao je autoritet, formalni i neformalni, imao je velike ovlasti, što nije bilo usko povezano sa činjenicom da je istovremeno bio predsjednikov sin.

- Čovjek koji će doći na čelo HIS-a ne mora nužno imati veliko iskustvo u tajnim službama, ali mora imati osjećaja za ravnotežu između zaštite nacionalne sigurnosti i očuvanja ljudskih i gradanskih prava svakog pojedinca. On mora prepustiti profesionalcima da rade svoj posao i ne smije dopustiti da se tajne službe koriste za obračune političkih frakcija nove vlasti.

- Svakako treba poduzeti određene promjene u postojećim zakonima, ali i uvođenje parlamentarne kontrole. Do sada Sabor uopće nije imao nadzor nad radom tajnih službi i stoga treba uspostaviti pomnu kontrolu preko Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost koje bi nadziralo rad obavještajnih službi i u pojedinim predmetima, primjerice osnivanjem istražnih povjerenstava.

- To nije više pitanje obavještajne zajednice, nego mehanizama pravne države koji napokon moraju profunkcionirati.