Program nove hrvatske Vlade potpuno je u skladu s političkom naravi premijera: preoprezan i uopćen, neodlučan i bez radikalnih iskoraka, ali štreberski korektan, politički bezbojan, bez zamjeranja i bez velikih obećanja. Ivica Račan nije čovjek senzacije, niti čovjek za velike rizike, on je u ovom trenutku ozbiljan ideokrat koji igra na sigurno. Možda je tako i bolje za naciju koja je još fibrozna i euforična, koja očekuje spektakularne promjene. Glavni ciljevi programa više su pretprogramski nacrt, dio dnevno-političke retorike kroz općepoznatu dijagnozu glavnih problema društva, ali bez stvarne programske konkretizacije rješavanja i ekonomskih i političkih pitanja.

Na svom oprezu s prividom staloženosti Račan je dugo gradio vlastitu političku vjerodostojnost tijekom devedesetih da bi na njemu sada gradio i stabilnost Vlade. Međutim, Vlada reformiranih komunista i liberala s tehnokratskom i ideokratskom političkom strukturom, teško će bez naglaska na struci, iz puke reformističke poze, prijeći u reformističku djelotvornost. Iako mnogi prognoziraju da ova Vlada prolazi ili pada upravo na ekonomskim izazovima, usudio bih se ustvrditi suprotno: ova Vlada prolazi ili pada na političkim pitanjima.

U gospodarskoj sferi, jasno je da će Vlada biti prisiljena na mnoge nepopularne mjere, na otpuštanje viškova radnika, na programirane stečajeve i mnoge restrikcije, na sređivanje tržišnog i bankarskog sustava prema strogim zapadnim kriterijima. Određeni psihološki kredit koji ima kod građana daje Račanovoj Vladi dovoljno vremena i prostora za kalkuliranje. Ipak, bez inozemne pomoći, bez kredita američkih mentora, ona ne može kratkoročno napraviti veće pomake. Otuda i premijerova suzdržanost jer za sigurno dobivanje kredita, za konkretnu pomoć SAD-a i EU-a treba ispuniti njihove najteže političke uvjete, a to će za Vladu biti i najveći rizik!
Poslušnost Haagu, eutanazija BiH Hrvata, te aktivno promoviranje Pakta o stabilnosti, a sutra i forsirani povratak Srba (ukoliko bi oni bili opet tretirani kao povlašteni građani), postat će kritične točke za novu vlast, kušnje koje bi je mogle stajati pada. Račan u svom programu ne određuje jasniju političku poziciju prema tim ključnim strateškim pitanjima, nije se odredio konkretnije prema Haagu i dokle idu kriteriji naše suradnje (da li do izručenja hrvatskih generala?), nije jasan njegov odnos prema pitanjima hrvatske suverenosti u uvjetima globalizacije, nije javno iznio i definirao u kojem smjeru ide hrvatska vanjska politika, osim što pokazuje krajnju poslušnost američkim "prijateljima". Nazvao bih to čak strateškom "pokornošću" prema SAD-u i prijateljstvom miša i mačke.

Bilo bi loše kad bi se u hrvatskim omjerima demokratičnost nove vlasti mjerila stupnjem podložnosti globalnim silama. Hrvatska je mala zemlja na velikim raskrižjima, premijer nam je ostao dužan i konkretizirati politiku prema Balkanu - je li spreman u budućnosti na bilo kakve asocijacije koje bi povezivale osovinu Zagreb-Sarajevo-Beograd? Puno toga nejasnog u političkom smislu ostaje iza programa Vlade. Ali te nejasnoće i Račanove neodlučnosti, rastjeruje novi predsjednik Stipe Mesić. S Mesićem na Pantovčaku ili bilo gdje drugdje, svejedno gdje će biti rezidencija (rasprave tog tipa samo narodu odvlače pozornost od bitnih tema), američki mentori imaju punu sigurnost da će biti radikalno ispunjeni svi traženi uvjeti i da će nad Račanom imati svog supervizora. S Račanom, a još manje s Budišom, da je bio izabran, nije pouzdano da bi Hrvatska bila do kraja "kooperativna" u ispunjavanju zahtjeva koji sutra mogu graničiti s nacionalnom izdajom!

Mesićeva neslana šala na račun pokojnog predsjednika Tuđmana izrečena u "Le Mondu" pokazuje intelektualnu i moralnu razinu novog hrvatskog predsjednika. Ono što bi izrekao neki dokoni kavanski zlobnik, ne može sebi dopustiti i jedan predsjednik. Prema pokojnom hrvatskom državniku, njegov bi nasljednik trebao imati barem minimum kolegijalne, institucionalne obzirnosti, pijeteta i dostojanstva. Sve drugo je nedostatak kulture i pristojnosti koji se prikriva balkanskim šarmom. Ležeran, politički površan, djeluje benigno, iako je pokazao da je veliko zlopamtilo, i da nije nimalo politički bezazlen. Veliki je politički sofist i improvizator. Često govori o stvarima o kojima nema pojma, ali na relativno duhovit način. Dobili smo tako predsjednika koji bi nas trebao nasmijavati. U onom trenutku, kad počne pričati viceve i na svoj račun, mogao bi još pokazati da je ozbiljan predsjednik.