Liberal Fižulić protiv socijalista Vidovića?

Vladi bi se vrlo lako moglo dogoditi i to da ministar gospodarstva dovede u vrlo nezahvalan položaj ministra rada i socijalne skrbi, koji će na svoje jasle u kratkom vremenu dobiti novu vojsku nezaposlenih / Hoće li s tim u svezi ministar Fižulić po popularnosti nadmašiti i dosad nedostižnog Borislava Škegru?

GORANKA JUREŠKO

Ministar gospodarstva Goranko Fižulić ovih dana nije dragi gost svojim domaćinima, jer poput Babaroge hoda Hrvatskom ili, bolje rečeno, obilazi propale tvrtke, pokušavajući uvjeriti radnike da je za njihovu bolju budućnost prihvatljiviji stečaj nego plaće iz proračuna, koje bi osigurala Vlada. »Bič božji« ministra Fižulića, prvi su osjetili zaposleni u »Brodosplitu« i »Nami« da bi zatim na red došli i oni iz »Diokoma«. Time se gospodarstveni ministar jamačno upustio u vrlo tešku ekspediciju s neizvjesnim ishodom glede svoje političke popularnosti, pa bi, ako tako nastavi, u vrlo kratkom roku mogao doseći »popularnost« bivšega ministra financija - Borislava Škegre.

Naime, Fižulić tvrdi da Vlada ne smije popustiti pritiscima da i dalje plaća tvrtke koje sa sadašnjim brojem zaposlenih ne bi izvuklo iz krize ni coperfieldsko znanje. Dodaje da je val stečajeva takvih tvrtki neizbježan kao i povećanje nezaposlenih u zemlji čija bi brojka mogla dostići 20.000-30.000. Njegov kolega u Vladi, potpredsjednik Slavko Linić, ide i dalje, pa na Gospodarskom forumu najavljuje kazneno gonjenje članova nadzornih odbora i uprava koji su poduzeća u vlasništvu države doveli do stečaja. Razlog za te drastične poteze (prema njihovim riječima) u konačnici je novo zapošljavanje, ali tek možda za godinu dana, što jamačno neće zadovoljiti interes onih koji ostaju bez posla niti će smanjiti njihov revolt zbog trenutačnog položaja.

Izlaz iz sadašnjega »začaranoga kruga« Fižulić je pojasnio u razgovoru s radnicima »Diokoma«, rekavši da je to moguće, ako ostane zaposleno 700 djelatnika, a ostale - više od 1.500 - zbrinjavalo bi se mirovinama, otpremninama ili na Zavodu za zapošljavanje. Vlada jednostavno više ne želi pomoći restrukturiranje tvrtki proračunskim kunama jer bi to, prema Fižulićevu mišljenju, bilo ponašanje pijanog milijunera. Dakako, sličan su odgovor na svoj upit o tome kada će plaća dobili i zaposleni u »Nami« i »Brodosplitu«, a sve s tumačenjem da mogu opstati samo zdrave tvrtke, dok će druge doživjeti manje ili više suptilnu eutanaziju.

Gospodarski vjerojatno opravdano, ali s takvim će se mišljenjem teško suglasiti oni koji prije općega interesa moraju gledati svoj, mali. Naime, to znači da prije svega treba platiti režije, kupiti kruh i mlijeko, djeci tenisice ili knjigu...

Osim »sukoba interesa« i nezadovoljstva radnika, Vladi bi se vrlo lako moglo dogoditi i to da ministar gospodarstva dovede u vrlo nezahvalan položaj ministra rada i socijalne skrbi, koji će na svoje jasle u kratkom vremenu dobiti novu vojsku nezaposlenih za koje će - htjela to ili ne - skrbiti država, dakle Vlada. Vruće kestenje »liberalni« će Fižulić samo prebaciti u ruke »socijalnom« Davorku Vidoviću, a što se tiče tzv. poreznog rasterećenja građana i gospodarstva, u tom se slučaju u dogledno vrijeme (unatoč obećanjima!) neće promijeniti - ništa. Naime, da bi se isplatile socijalne naknade i povećani broj mirovina, proračun će morati biti deblji. To znači da će porezni obveznici, htjeli ne htjeli, gasiti požar nove vojske nezaposlenih. No, to nikako ne ide ruku pod ruku sa smanjenjem poreza, jer se zaboravlja da oni čine čak 80 posto proračunskih prihoda i da bez njih najveći dio pučanstva ostaje bez ikakvih prihoda.
Naime, ovaj Fižulićev put sigurno je dobronamjeran, ali, kao što se zna, i put u pakao popločen je dobrim namjerama, pa ipak ne pronalazi poklonike. Zato će trenutačno zaposleni (pa makar i bez plaća) sigurno tražiti i nešto opipljivije od obećanja da će u konačnici to biti osiguranje možda i za njihova nova radna mjesta, ali budući da to nije odmah, mnogi će ipak biti ogorčeni ili se barem osjećati prevarenima u odnosu na predizborna obećanja. Bez ikakvih (osim verbalnih) jamstava, čaša će se strpljenja preliti na putu do Markova trga i Banskih dvora i ponovno će krenuti stare kolone nezadovoljnika, koji neće uvažavati Vladinu najavu o tome da se ne može štrajkati - zbog vlasničkih odnosa!? Naime, mnogo su toga zaposleni u problematičnim tvrtkama već vidjeli i isprobali na vlastitoj koži da bi obećanja držala vodu na duge staze.

Dovoljno je podsjetiti se masovnih umirovljenja kojima su novokomponirani tajkuni čistili višak zaposlenih u tvrtkama do kojih su došli na problematičan način. Obećavali su tada da će, istina, država zbrinuti radnike, ali će zato tajkuni proširiti proizvodnju i zaposliti nove - one koji čekaju na burzi. Naravno, to se nije dogodilo, pa je, osim neučinkovitih vlasnika, država dobila i nove umirovljenike čiji je broj dosegao - milijun! Sada pak Fižulić tvrdi da nije moguće pomoći ni poduzećima u pretežno državnom vlasništvu, osim da se »ugase«, a radnike opet pošalje pod okrilje Mirovinskog fonda ili Zavoda za zapošljavanje, pa sve zapravo podsjeća na već viđeni film koji ne podnosi reprizu. S obzirom na to da kasni isplata mirovina, da banke ponovno gase požar kao i prošlih mjeseci (rečeno, pa porečeno), da je vraćanje duga umirovljenicima odgođeno »za gospodarski bolja vremena«, da umjesto 200.000 novih radnih mjesta slijedi 20.000-30.000 otpuštanja, birači bi se vrlo brzo mogli osjećati prevarenima u odnosu na predizborna obećanja pobjedničke koalicije.

Budući da su očekivanja velika, a nestrpljivost očita, Račanova vlada bi se vrlo brzo mogla naći u »magarećoj klupi«. Naime, potpuno je jasno da nema čarobnog štapića koji bi preko noći pretvarao nevolje u sreću, ali olako obećana brzina mogla bi skupo stajati izborne pobjednike bez obzira na to što će Vladini potezi možda uistinu voditi dugoročnom ostvarenju obećanja. Tim više, jer su i očekivanja nove Vlade u odnosu na međunarodnu zajednicu također velika. Naime, još prije parlamentarnih izbora američki je veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery rekao da izborni pobjednici ne mogu učiniti bitan pomak u gospodarstvu bez međunarodne zajednice. No, kao što je to već viđeno, njihova brzina nije recipročna hrvatskim očekivanjima. Čak i onda kad Hrvatska ispuni sve uvjete, kao što ih je primjerice ispunila za Phare program, traži se uvjet više. Zato, bez obzira na to što je u Hrvatskoj pobijedila politička opcija koja je više po volji međunarodnih faktora nego prijašnja vlast, to još ne znači da će dolari ili marke pasti s neba. Najvjerojatnije, međunarodna će zajednica pričekati barem nekoliko mjeseci ne bi li se otkrila pogreška Vlade u koracima ili pak dobila potvrda očekivanja, pa bi tek tada omogućila dotok svježega kapitala, među inim i za otvaranje radnih mjesta. Bez te injekcije, ministar Fižulić ne može učiniti gotovo ništa, bez obzira na obećanja koja ovih dana daje u propalim tvrtkama.
Naime, obećanjima se ne pune košare na tržnici niti od njih rastu djeca, a i želucu se teško može narediti da šuti i da se strpi. Zato bi otkazi, bez istodobnog jamstva za zapošljavanje, mogli biti izvorom dodatnih nevolja novoj Vladi i to najprije posredstvom radničkih »podoknica« na Markovu trgu.