Čini se da je već sada Ivici Račanu mnogo ugodnije u Europi nego li u Hrvatskoj. Dok ga u Lisabonu, Bruxellesu i Berlinu oni najvažniji i najmoćniji tapšu po ramenu u znaku iskrenih oduševljenja i znakovitih, premda neodređenih obećanja, u Hrvatskoj se iz dana u dan otkrivaju novi izazovi, koji podjednako znakovito dokazuju kako ova nova vlada ipak neće tako bezbolno osigurati novi, nacionalni konsenzus u neizbježnoj godini odricanja. Neki su ministri već izazvali - manje ili više opravdane - izljeve gnjeva nekim svojim izjavama i postupcima, dok već neke prve krupne odluke o prevažnim, a neizbježnim imenovanjima, bjelodano dokazuju kako između Premijera i Predsjednika Republike - bar u početku - ne treba očekivati previše srdačna suglasja. Neke neizbježne saborske odluke odmah su izazvale opće moralno zgražanje, pa dok se Europa još uvijek divi, Hrvatska se sve više mrgodi, u vrlo nervoznom preispitivanju svakog pobjedničkog obećanja.

U prvom redu onih koja se tiču nove socijalne blagodati, a zatim svih onih koja se vrte oko neizbježnog obračuna s pogubnom hadezeovskom prtljagom, dok su već prva preispitivanja oko konačnog sjedišta Predsjednika Republike i općeg kresanja državnih plaća, pokazala koliko je lako davati blještava populistička obećanja, a koliko je teško urediti učinkovitu, pravednu i urednu vlast. Nema dvojbe da su Vujićeva izjava o Celineu, Ivaniševićev rat s novinarima, Fižulićeve prijetnje stečajevima, saborski izbor Ivića Pašalića i predstava oko “prvoboračkih grafika” morale izazvati onaj dio hrvatske javnosti koji istovremeno traži radikalni raskid s prošlošću i doslovno poštivanje svih dosadašnjih obećanja, ali se ipak čini, da se u toj obrani svetih načela, ponekad jedva može sakriti i ono što je Slobodan Prosperov Novak tako radikalno opisao kao “traženje dlake u jajetu" u ime novog “lijevog terorizma”.

On je pri tome mislio na pretjerane zahtjeve za ostavkom Antuna Vujića, ali bi “ova ljuta trava na ljutu ranu” mogla biti vrlo ljekovita i kad se radi o dodatnim raspravama na neke druge sporne ili osporene teme. U svemu tome, nitko neće i ne može, osporavati, oštru, pa i nesmiljenu kritiku, ali se ipak čini da je gotovo nemoguće započeti, a pogotovo dovršiti bilo što ozbiljno, u stalnoj reciklaži pogubne društvene nervoze.

Nema dvojbe da je Fižulić grubo razbio iluzije o novoj socijalnoj pravdi, ali se ipak čini da su već i oni koji su samo površno pratili ovu pogubnu gospodarsku zbilju, već unaprijed znali da će - bar još neko vrijeme - u ovoj zemlji morati biti mnogo gore, kako bi konačno postalo bar malo bolje. Ova poharana Hrvatska još nije dotakla dno, bez obzira na sva slatkorječiva predizborna obećanja, pa je već u svom prvom državničkom istupu, Ivica Račan otvoreno zatražio vrlo samozatajni nacionalni konsenzus u svekolikom “stezanju kaiša".

I dok se neki već zgodno rugaju, pa tvrde da se osnovni ton Račanovog saborskog govora sveo na ideološku reciklažu tipične komunističke demagogije, koja je neprestanim pozivima na samozatajnu solidarnost i kolektivno žrtvovanje uporno skrivala vlastitu nesposobnost i nedostatak prevratnih vizija, drugima u prvom redu smeta što i u tom istupu Račan ipak nije bio mnogo tvrđi, borbeniji i otvoreniji. U tome ima i mnogo istine: Račan je oduvijek ostao oprezan i suzdržan, ali je bar do sada uvijek bio i vrlo učinkovit, postojan i dosljedan na svoj osobiti usporeni način, pa se i sada čini da u prvom redu vodi računa o svim uzvišenim pravilima dobro uređene pravne države, zrele demokracije i poduzetnički usmjerenog gospodarstva, negoli što i poslije pobjede žudi za dodatnom političkom omiljenosti.

Nema dvojbe da bi nadmoćna javna većina bila osobito oduševljena da je šestorka onemogućila saborsku potvrdu Ivića Pašalića, ali čak niti HDZ nije osporavao oporbene potpredsjedničke kandidate, pa se morala poštivati normalna demokratska procedura, koja jedina osigurava parlamentarni red, bez obzira što je ovom prigodom došlo do otvorenog sukoba sa temeljnim moralnim zasadama. No politika (u pravilu), nije etika dok i nova većina mora pristati na urednu parlamentarnu igru, kako i sama ne bi obnovila dosadašnji teror besramne glasačke mašine, koja je do sada mogla reći, učiniti i odlučiti bilo što, a protiv bilo koga. Tako i dosadašnja vladajuća stranka ima punu slobodu za dodatna politička samoubojstva, a nova vladajuća većina nipošto ne smije ukinuti sveto parlamentarno pravo da baš svaka parlamentarna stranka - a osobito iz redova manjine - sama odlučuje o svojim saborskim predvodnicima, kakvi bili da bili.

U protivnom, sve bi se svelo na vrlo dvojbeni voluntarizam, koji pod uzvišenom krinkom obvezatnih moralnih zahtjeva, ipak zagovara vrlo pogubno antidemokratsko nasilje. Tako je i ova Vlada zakonomjerno postala žrtvom nekih vlastitih olakih obećanja, u prvom redu onih koja su bila obilježena pretjeranim populističkim samozavaravanjima. Nema dvojbe da Pantovčak kao Pantovčak čini omrznuti simbol svih dosadašnjih autokratskih samovolja, ali se tek sada vidi koliko je teško (i skupo), pronaći novo sjedište Predsjednika. Nema sumnje da nikome ne trebaju zrakoplovi koji stoje u čvrsto zabravljenim hangarima, ali se već na prvom većem putovanju pokazalo koliko se skupog vremena mora dodatno potrošiti na let redovnim linijama. Nema rasprave o tome da treba ukinuti nepotrebne političke povlastice, ali je već prva odluka o smanjenju plaća - kako je to dokazao Kajin - dovela do novih nepravdi, pa bi 400 županijskih sudaca, sada imalo veću plaću od resornog ministra, a direktori propalih javnih poduzeća imali dva puta veće prihode od Premijera.

Neke istine imaju vrlo visoku javnu cijenu, ali se ipak ne mogu prešutjeti, u čemu niti novi ministri i državni dužnosnici ne mogu tjerati novinare, ismijavati intelektualne buntovnike, prijetiti otkazima i trgovati najvažnijim imenovanjima, dok ljudi poput Zlatka Canjuge besplatno preživljavaju kao zastupnici pokradenih političkih ideja. Neke se stvari uče u hodu, a neke pak treba odmah presjeći u korijenu, ali u svemu tome ipak treba izbjegavati onu radikalnu nervozu, koja će svekoliku hrvatsku javnost - kako to kaže Slobodan Prosperov Novak - dodatno izručiti neodgovornom “lijevom terorizmu”.