Otkaz. Trenutak kad ta riječ postane stvarnost pretvara svakog nekad zaposlenog u filozofa koji razmišlja o svrsi svog postojanja. Nažalost, promišljanje nije potaknuto ničim uzvišenim, nego vrlo realnom, možda i trivijalnom potrebom preživljavanja u kojoj je novac, stečen kao naknada za rad, potreban za plaćanje grijanja, struje, hrane, dječjih igračaka.

Jedna od najokrutnijih zabava bivše vlasti bilo je poniženje kojem je izlagala zaposlene. Prevelik dio društva je radeći dobivao plaću samo kao drugo ime za socijalnu pomoć i previše je njih odlazilo na posao bez izgleda da nešto stvarno napravi u svom životu te od njega. Istodobno, svi su oni stalno bili izloženi ucjeni da će izgubiti posao bez obzira na to koliko i kako radili. Nekom naizgled čudnom igrom zaposleni su svedeni na masu bez mogućnosti kreiranja vlastita života.

Goranko Fižulić, novi ministar gospodarstva, najavio je otpuštanje od 20 do 30 tisuća Ijudi kako bi gospodarsivo raskrstilo s poduzećima kojima nema spasa. Fižulić je rekao i da, ako do kraja godine otkazi ne prestanu biti rješenje za neuspješna poduzeća, on više nema što raditi u ministarskoj fotelji. Zavjet djeluje principijelno, samo što njegova žrtva ne izgleda ni približna sudbini s kojom će se suočiti otpušteni. A što je najgore, zaposleni ne mogu drugo nego se nadati kako Fižulić toliko žudi za dužnosničkom foteljom da će zbog nje spasiti radnike. Ruski rulet.